Nalazim se u jednom impozantnom europskom
gradu, na jednom od trgova blizu centra grada,
ali van one gužve i vreve koja je uobičajena za
ovakva mjesta. Sjedim na klupi. Drvena, kao
nekada. Prije par sati je bio prolom oblaka:
kratak, ali žestok. Nakon toga se razvedrilo
u samo par minuta i ljetno sunce je brzo osušilo
ulice. Tu i tamo je prisutna još po koja lokva vode.
U vrijeme pljuska sam sjedio u kongresnoj dvorani, poluuspavan. Predavanja na
stranom jeziku, za mene, a i za puno onih koji su izlagali. O komunikaciji, kako
prodrijeti u unutrašnjost osobe s kojom se komunicira, na koji način prenijeti
poruku. Osobe su u stvari klijenti, oni kojima treba nešto prodati. Danas je sve
na prodaju. Kada je počelo nevrijeme s grmljavinom, izašao sam iz drijemeži koja
me je bila uhvatila. Pitao sam se: ma da li su ovo stvarno eksperti za
komunikaciju? Kako to da sam se ja uspavao dok ovi stručnjaci izlažu najnovija
dostignuća na ovom području? Možda bi i oni trebali proći kakav kurs. Krivnja je
i na foteljama (mislim na to što sam zadrijemao) u kojima smo sjedili. U nečem
tako udobnom još do sada nisam spavao, oprostite sjedio. Čini mi se da su i
ostali sudionici dijelili moje mišljenje i entuzijazam; vidio sam puno glava kako
padaju prema dole. Pa se onda dižu, pa opet padaju.
Gledam klupu na kojoj sjedim i primjećujem da je kao nova. Ništa nije
urezano; niti imena, niti srca (eventualno sa strelicom). Kakvi su ovi Bečani,
uopće se ne vole, samo se beče (kako bi to Srbi rekli). A kada nema ljubavi onda
nije lijepo. Osjećaš se nekako tužno, melankolično. Nitko te ne voli, nepotreban
si. Eto ja sam ovdje sam, bez moje ljubavi koja je ostala doma, i ništa mi ne
fali. Mala proturječnost u mom iskazu? Događa se! Ispred mene šeta jedan golub.
Ostavlja otiske prstiju (hm, ne mogu se sjetiti kako se ispravno kaže na
hrvatski) jer je prošao kroz baricu. Smiješno se gega. Kako mu se mrdaju noge,
tako ih slijedi i glava, samo što ove prve idu uvijek prema naprijed, a glava
ide naprijed – nazad. Valjda mu to pomaže da održava ravnotežu. Naprijed, nazad.
Glava se svako toliko spusti prema podu da bi nešto kljucnula, iako ja ne vidim
ni trag potencijalne hrane. I tako po cijeli božji dan. I onda mi neki
intelektualac počne govoriti o svrsi života.
Jer mi smo ljudska bića, inteligentna. Ne može biti da je cilj našeg života,
naša svrha samo hranjenje i razmnožavanje. Ma što ljudi imaju protiv te dvije
aktivnosti? Obje su vrlo ugodne, iako se ona prva češće prakticira i ima manje
nuspojave. Iako se u oba slučaja dogodi da naraste trbuh, pa se ponekad završi i
kod doktora; pretjerani kolesterol ili trudnoća, pitanje je sad. Golub se i
dalje šetucka i svako toliko me pogleda. Možda u nadi da ću mu dobaciti mrvicu
hrane. Da sam se sjetio, uzeo bih bio koricu kruha u vrijeme ručka. Tako bih
mogao uspostaviti komunikaciju s njim. Ali što je, tu je. Klupica se nalazi u
parku koji zauzima središnji dio trga. Trg čini dio pješačke zone i zato je tako
ugodan; nema automobila, njihove buke i smrada ispušnih plinova. U nozdrvama još
lagano osjećam miris ozona, karakterističnog za ljetne oluje.
Pauza je prošla i očekuje me povratak na onu dosadnu konferenciju. Kada
provedem neko vrijeme u gomili ljudi, volim se malo osamiti. Mrzim ovakve
skupove, ali kada je šef predložio moje prisustvo, objeručke sam prihvatio. Tri
dana u inozemstvu, van ureda; promjena godi. Svi troškovi plaćeni, a uz to ide i
dnevnica. Nije puno, ali veseli čovjeka. Preblizu je pa zrakoplov nije dolazio u
obzir, ali sam se zato izborio za prvi razred u vlaku. I sada zbog te moje
odluke moram nastaviti spavati (oprostite, trpjeti) i cijelo popodne. Ali večeras
se izlazi u jedan fini lokal gdje se svi nadamo dobrom provodu. Nadajmo se da će
dnevnica biti dovoljna da pokrije bar pola troška koji nas očekuje.
gradu, na jednom od trgova blizu centra grada,
ali van one gužve i vreve koja je uobičajena za
ovakva mjesta. Sjedim na klupi. Drvena, kao
nekada. Prije par sati je bio prolom oblaka:
kratak, ali žestok. Nakon toga se razvedrilo
u samo par minuta i ljetno sunce je brzo osušilo
ulice. Tu i tamo je prisutna još po koja lokva vode.
U vrijeme pljuska sam sjedio u kongresnoj dvorani, poluuspavan. Predavanja na
stranom jeziku, za mene, a i za puno onih koji su izlagali. O komunikaciji, kako
prodrijeti u unutrašnjost osobe s kojom se komunicira, na koji način prenijeti
poruku. Osobe su u stvari klijenti, oni kojima treba nešto prodati. Danas je sve
na prodaju. Kada je počelo nevrijeme s grmljavinom, izašao sam iz drijemeži koja
me je bila uhvatila. Pitao sam se: ma da li su ovo stvarno eksperti za
komunikaciju? Kako to da sam se ja uspavao dok ovi stručnjaci izlažu najnovija
dostignuća na ovom području? Možda bi i oni trebali proći kakav kurs. Krivnja je
i na foteljama (mislim na to što sam zadrijemao) u kojima smo sjedili. U nečem
tako udobnom još do sada nisam spavao, oprostite sjedio. Čini mi se da su i
ostali sudionici dijelili moje mišljenje i entuzijazam; vidio sam puno glava kako
padaju prema dole. Pa se onda dižu, pa opet padaju.
Gledam klupu na kojoj sjedim i primjećujem da je kao nova. Ništa nije
urezano; niti imena, niti srca (eventualno sa strelicom). Kakvi su ovi Bečani,
uopće se ne vole, samo se beče (kako bi to Srbi rekli). A kada nema ljubavi onda
nije lijepo. Osjećaš se nekako tužno, melankolično. Nitko te ne voli, nepotreban
si. Eto ja sam ovdje sam, bez moje ljubavi koja je ostala doma, i ništa mi ne
fali. Mala proturječnost u mom iskazu? Događa se! Ispred mene šeta jedan golub.
Ostavlja otiske prstiju (hm, ne mogu se sjetiti kako se ispravno kaže na
hrvatski) jer je prošao kroz baricu. Smiješno se gega. Kako mu se mrdaju noge,
tako ih slijedi i glava, samo što ove prve idu uvijek prema naprijed, a glava
ide naprijed – nazad. Valjda mu to pomaže da održava ravnotežu. Naprijed, nazad.
Glava se svako toliko spusti prema podu da bi nešto kljucnula, iako ja ne vidim
ni trag potencijalne hrane. I tako po cijeli božji dan. I onda mi neki
intelektualac počne govoriti o svrsi života.
Jer mi smo ljudska bića, inteligentna. Ne može biti da je cilj našeg života,
naša svrha samo hranjenje i razmnožavanje. Ma što ljudi imaju protiv te dvije
aktivnosti? Obje su vrlo ugodne, iako se ona prva češće prakticira i ima manje
nuspojave. Iako se u oba slučaja dogodi da naraste trbuh, pa se ponekad završi i
kod doktora; pretjerani kolesterol ili trudnoća, pitanje je sad. Golub se i
dalje šetucka i svako toliko me pogleda. Možda u nadi da ću mu dobaciti mrvicu
hrane. Da sam se sjetio, uzeo bih bio koricu kruha u vrijeme ručka. Tako bih
mogao uspostaviti komunikaciju s njim. Ali što je, tu je. Klupica se nalazi u
parku koji zauzima središnji dio trga. Trg čini dio pješačke zone i zato je tako
ugodan; nema automobila, njihove buke i smrada ispušnih plinova. U nozdrvama još
lagano osjećam miris ozona, karakterističnog za ljetne oluje.
Pauza je prošla i očekuje me povratak na onu dosadnu konferenciju. Kada
provedem neko vrijeme u gomili ljudi, volim se malo osamiti. Mrzim ovakve
skupove, ali kada je šef predložio moje prisustvo, objeručke sam prihvatio. Tri
dana u inozemstvu, van ureda; promjena godi. Svi troškovi plaćeni, a uz to ide i
dnevnica. Nije puno, ali veseli čovjeka. Preblizu je pa zrakoplov nije dolazio u
obzir, ali sam se zato izborio za prvi razred u vlaku. I sada zbog te moje
odluke moram nastaviti spavati (oprostite, trpjeti) i cijelo popodne. Ali večeras
se izlazi u jedan fini lokal gdje se svi nadamo dobrom provodu. Nadajmo se da će
dnevnica biti dovoljna da pokrije bar pola troška koji nas očekuje.
U zatvoru
Ožujak je 2021. godine. Počeo sam ovako jer znam da će se uvodna rečenica dopasti ljubiteljima pive; i ja spadam u njih. Sve smo zatvoreni ili ograničeni u našim aktivnostima zbog ove mikroskopske, nanometarske stvarčice za koju se naučnice ne mogu dogovoriti da li je živa ili nije. Niste znali? Pogledajte Wikipediju, bit će vam interesantno. Ako ste pažljivi promatrač, primijetili ste da nisam imenovao zdravstveni problem koji nas sve muči. Ja sam prilično sujevjerna osoba, pa se zbog toga ne izgovaraju određena imena jer to može nositi nesreću. Znam da sve zvuči glupo, ali sam takav i teško mi je ići protivi mene samoga. Nadam se da vi nemate ovaj psihološki problem. Nije ugodno cijeli život misliti da li je nešto uredu napraviti ili reći, ili ne.
Sjedim za radnim stolom u kuhinji. Prilično je velik, pa kada malo pomaknem ekran i tipkovnicu, oslobodi se puno mjesta i koristimo ga za objedovanje. Ček da supruga pripremi rižu s keljom, o promatram ono što me okružuje. Televizor je upaljen i na njemu su, bar na kanalu koji je aktivan, vijesti. To me ne zanima, jer su u pitanju uvijek iste teme. Vidim i cijelu površinu balkon koji se nastavlja na dnevni boravak. Tamo su dva goluba koji kljuckaju mrvice kruha. Odakle mrvice na balkonu? Stanujemo na katu i ne znamo što s mrvicama kruha nakon objeda. Stresti stolnjak s balkona nije lijepa stvar jer mrvice završe kod susjeda na katovima ispod. Meni se ne bi sviđalo da to rade oni iznad mene. Iz tog razloga stresamo na balkon, a poslije večere, ja, kao kućni muškarac, pometem mrvice s metlom.
U međuvremenu, golubovi se goste. Smiješno mi ih je gledati kako hodaju. Glava im ide naprijed, nazad. Vjerojatno je u pitanju održavanje ravnoteže u toku hoda jer prebacuju težinu s jedne noge na drugu. To čini da im se baricentar pomiče, a da bi ga uspjeli kontrolirati i uravnotežiti, služe se glavom. Ovdje već pomalo ulazim u naučne vode. Kako su mi znanstvenici koji se u zadnje vrijeme pojavljuju na medijima postali antipatični, nikako da se slože što je uzrok i koji je pravi recept da se problem riješi, odmah ću izaći iz tih voda. Supruga je najavila da je ručak spreman, pa moram pospremiti stol. Lijepi pozdrav svima vama.
Ožujak je 2021. godine. Počeo sam ovako jer znam da će se uvodna rečenica dopasti ljubiteljima pive; i ja spadam u njih. Sve smo zatvoreni ili ograničeni u našim aktivnostima zbog ove mikroskopske, nanometarske stvarčice za koju se naučnice ne mogu dogovoriti da li je živa ili nije. Niste znali? Pogledajte Wikipediju, bit će vam interesantno. Ako ste pažljivi promatrač, primijetili ste da nisam imenovao zdravstveni problem koji nas sve muči. Ja sam prilično sujevjerna osoba, pa se zbog toga ne izgovaraju određena imena jer to može nositi nesreću. Znam da sve zvuči glupo, ali sam takav i teško mi je ići protivi mene samoga. Nadam se da vi nemate ovaj psihološki problem. Nije ugodno cijeli život misliti da li je nešto uredu napraviti ili reći, ili ne.
Sjedim za radnim stolom u kuhinji. Prilično je velik, pa kada malo pomaknem ekran i tipkovnicu, oslobodi se puno mjesta i koristimo ga za objedovanje. Ček da supruga pripremi rižu s keljom, o promatram ono što me okružuje. Televizor je upaljen i na njemu su, bar na kanalu koji je aktivan, vijesti. To me ne zanima, jer su u pitanju uvijek iste teme. Vidim i cijelu površinu balkon koji se nastavlja na dnevni boravak. Tamo su dva goluba koji kljuckaju mrvice kruha. Odakle mrvice na balkonu? Stanujemo na katu i ne znamo što s mrvicama kruha nakon objeda. Stresti stolnjak s balkona nije lijepa stvar jer mrvice završe kod susjeda na katovima ispod. Meni se ne bi sviđalo da to rade oni iznad mene. Iz tog razloga stresamo na balkon, a poslije večere, ja, kao kućni muškarac, pometem mrvice s metlom.
U međuvremenu, golubovi se goste. Smiješno mi ih je gledati kako hodaju. Glava im ide naprijed, nazad. Vjerojatno je u pitanju održavanje ravnoteže u toku hoda jer prebacuju težinu s jedne noge na drugu. To čini da im se baricentar pomiče, a da bi ga uspjeli kontrolirati i uravnotežiti, služe se glavom. Ovdje već pomalo ulazim u naučne vode. Kako su mi znanstvenici koji se u zadnje vrijeme pojavljuju na medijima postali antipatični, nikako da se slože što je uzrok i koji je pravi recept da se problem riješi, odmah ću izaći iz tih voda. Supruga je najavila da je ručak spreman, pa moram pospremiti stol. Lijepi pozdrav svima vama.
