Sada i ovdje

Prije sat vremena sam ručao u ovom baru. Vlasnik je dugo godina proveo u Italiji pa je otvorio nešto u tom stilu. Za ručak se može dobiti sendvič, ali i tanjur dobre talijanske pašte. Danas su na rasporedu bili makaroni s lososom. Odlični! Kada sam se vratio u ured, otišao sam do šefa i rekao mu da ću uzeti slobodno popodne. Sljedećih dana ću odraditi 3 sata koja će danas nedostajati. Ovdje sam neka vrsta privremenog savjetnika i uživam određeni ugled, čak i kod šefa. On me je upitno pogledao. Tišina je trajala i shvatio sam da očekuje neko objašnjenje. Nisam imao volje da ga dam. Šutnja se nastavila. Netko zlobniji od mene bi rekao da su Crnogorci toliko lijeni da im je teško i pričati. Šef je naime Crnogorac. Nakon što je šutnja postala pomalo posramljujuća, ipak sam progovorio. Osjećam potrebu da provedem par sati sam sa sobom i s prirodom. Kimnuo je glavom u znak razumijevanja i ja sam izašao.
Vratio sam se u isti bar. Zove se "Bella", u prijevodu s talijanskog "Lijepa". U međuvremenu je prošlo vrijeme ručka i mjesto se je ispraznilo. Zauzeo sam isti stol na terasi gdje sam do nedavno sjedio i jeo moj sendvič. Naručio sam čašu bijelog crnogorskog vina. Ne znam odakle ga vlasnik nabavlja, ali je odlično. Terasa bara je mali dragulj. Uvučena između zgrada i jedne stijene, ali sa širokim pogledom prema jugozapadu, prema moru. More se nalazi na udaljenost od nekih desetak metara. Dan je sunčan, kasnojesenski. Toplo je; rekao bih oko 15 stupnjeva. Stavio sam sunčane naočale jer je sunce već nisko i bliješti mi u oči. Mir je potpun. Tišinu narušava samo lagani šum morskih valova koji se nasukavaju na šljunčanu plažu. Pljus, pljus, pljus... Terasa mi se dopada i zato što je zaštićena od vjetra koji puši s kopna prema moru. Nedaleko od mene, jasno vidim kako se jedan bor povija pod naletima zraka. Ovdje se gotovo ništa ne osjeća.
Moju pažnju privlače dvije mlade djevojke koja prolaze puteljkom koji se nalazi ispod terase. Čujem da pričaju engleski, s američkim naglaskom. Nemaju više od 25 godina. Obje su u majicama s kratkim rukavima. Mladost! Ja imam košulju i sako. Jaknu sam skinuo i prebacio preko naslonjača stolice. Osjećam se ugodno. Pojavljuje se konobar i pitam me da li bi želio još jednu čašu vina. Vrlo rado, odgovaram mu. Nevjerojatno brz za Crnu Goru, stiže nova čaša s nektarom od grožđa. Probavam. Isto je kao i ono prije. Zadovoljan sam. Na jednom drugom u drugoj čaši vino je bilo puno lošije, ali su mi ga naplatili po istoj cijeni. Tamo sam bio tri puta: prvi put, zadnji put i nikada više. Ne volim kada me varaju. Vide stranca (kada progovorim shvaća se da nisam Crnogorac), malo pristojnije obučenog i odmah to nastoje iskoristiti. Iste stvari se događaju i na našim stranama. Na žalost.
Ovo je treći tjedan da se nalazim u Budvi. Moji su me poslali da pomognem otvaranje nove podružnice. U stvari nije nova, jer je postojala i prije. Toliko je loše poslovala da su otpustili kompletno osoblje i odlučili krenuti iz početka. Većina novozaposlenih su Srbi i Bosanci, koji žive ovdje. Šef i još tri osobe su izvorni Crnogorci. Ispostavilo se da vicevi o Crnogorcima i nisu baš bez osnove. Ja nisam imao nikakve veze s izborom osoblja. Moj zadatak je da ih pomognem obučiti i objasniti im kako uspješno obaviti zadatak koji im je povjeren. U ovoj firmi sam već preko deset godina i stekao sam određeni ugled mojim zalaganjem i postignutim rezultatima. Rezultati mog rada su i dalje na visini, ali dobrim dijelom zahvaljujući mom iskustvu koje primjenjujem u svakoj prilici. Moj zanos i zalaganje su u međuvremenu znatno opali. Uvijek imam na umu da ovaj posao daje kruh meni i obitelji i nastojim savjesno obaviti ono za što sam plaćen. Nekada sam uz to stavljao strast i kreativnost. Sada se šlepam na prethodno skupljenom kapitalu.
Pogled mi se vraća prema moru, preko mora. Preko mora se nalazi Italija. Predaleko je da bi se vidjela. Često je posjećujem, pretežno njen sjeverni dio, jer mi se jako dopada. Nisam puno putovao po svijetu, ma moj sud treba uzeti s rezervom. Za mene je to zemlja gdje se najbolje jede i pije. Svojedobno je bila prilično skupa. Na jugu sam bio samo dva puta i tamo košta puno manje nego na sjeveru. U zadnje vrijeme držim da više nije tako skupa. Nije da su oni skinuli cijene ili da ja zarađujem puno više nego prije. Jednostavno je kod nas sve poskupilo preko mjere. Zagreb se gotovo može mjeriti po skupoći s Milanom.
Na pučini vidim galebove koji visoko lete. To bi trebao biti znak da će i sutra biti lijepo vrijeme. Svako toliko do mene dopiru njihovi kliktaji. U glavi mi se počinje odmotavati pjesma od Olivera. Jedan od najljepših koju sam ikada čuo. Kada ha čuješ pjevati, uvuče te u priču i osjećaš kao da si prisutan zbivanjima koje opjevava. Govori jednostavno o čistom postojanju, o ne svrsi. Sada i ovdje.
Vratio sam se u isti bar. Zove se "Bella", u prijevodu s talijanskog "Lijepa". U međuvremenu je prošlo vrijeme ručka i mjesto se je ispraznilo. Zauzeo sam isti stol na terasi gdje sam do nedavno sjedio i jeo moj sendvič. Naručio sam čašu bijelog crnogorskog vina. Ne znam odakle ga vlasnik nabavlja, ali je odlično. Terasa bara je mali dragulj. Uvučena između zgrada i jedne stijene, ali sa širokim pogledom prema jugozapadu, prema moru. More se nalazi na udaljenost od nekih desetak metara. Dan je sunčan, kasnojesenski. Toplo je; rekao bih oko 15 stupnjeva. Stavio sam sunčane naočale jer je sunce već nisko i bliješti mi u oči. Mir je potpun. Tišinu narušava samo lagani šum morskih valova koji se nasukavaju na šljunčanu plažu. Pljus, pljus, pljus... Terasa mi se dopada i zato što je zaštićena od vjetra koji puši s kopna prema moru. Nedaleko od mene, jasno vidim kako se jedan bor povija pod naletima zraka. Ovdje se gotovo ništa ne osjeća.
Moju pažnju privlače dvije mlade djevojke koja prolaze puteljkom koji se nalazi ispod terase. Čujem da pričaju engleski, s američkim naglaskom. Nemaju više od 25 godina. Obje su u majicama s kratkim rukavima. Mladost! Ja imam košulju i sako. Jaknu sam skinuo i prebacio preko naslonjača stolice. Osjećam se ugodno. Pojavljuje se konobar i pitam me da li bi želio još jednu čašu vina. Vrlo rado, odgovaram mu. Nevjerojatno brz za Crnu Goru, stiže nova čaša s nektarom od grožđa. Probavam. Isto je kao i ono prije. Zadovoljan sam. Na jednom drugom u drugoj čaši vino je bilo puno lošije, ali su mi ga naplatili po istoj cijeni. Tamo sam bio tri puta: prvi put, zadnji put i nikada više. Ne volim kada me varaju. Vide stranca (kada progovorim shvaća se da nisam Crnogorac), malo pristojnije obučenog i odmah to nastoje iskoristiti. Iste stvari se događaju i na našim stranama. Na žalost.
Ovo je treći tjedan da se nalazim u Budvi. Moji su me poslali da pomognem otvaranje nove podružnice. U stvari nije nova, jer je postojala i prije. Toliko je loše poslovala da su otpustili kompletno osoblje i odlučili krenuti iz početka. Većina novozaposlenih su Srbi i Bosanci, koji žive ovdje. Šef i još tri osobe su izvorni Crnogorci. Ispostavilo se da vicevi o Crnogorcima i nisu baš bez osnove. Ja nisam imao nikakve veze s izborom osoblja. Moj zadatak je da ih pomognem obučiti i objasniti im kako uspješno obaviti zadatak koji im je povjeren. U ovoj firmi sam već preko deset godina i stekao sam određeni ugled mojim zalaganjem i postignutim rezultatima. Rezultati mog rada su i dalje na visini, ali dobrim dijelom zahvaljujući mom iskustvu koje primjenjujem u svakoj prilici. Moj zanos i zalaganje su u međuvremenu znatno opali. Uvijek imam na umu da ovaj posao daje kruh meni i obitelji i nastojim savjesno obaviti ono za što sam plaćen. Nekada sam uz to stavljao strast i kreativnost. Sada se šlepam na prethodno skupljenom kapitalu.
Pogled mi se vraća prema moru, preko mora. Preko mora se nalazi Italija. Predaleko je da bi se vidjela. Često je posjećujem, pretežno njen sjeverni dio, jer mi se jako dopada. Nisam puno putovao po svijetu, ma moj sud treba uzeti s rezervom. Za mene je to zemlja gdje se najbolje jede i pije. Svojedobno je bila prilično skupa. Na jugu sam bio samo dva puta i tamo košta puno manje nego na sjeveru. U zadnje vrijeme držim da više nije tako skupa. Nije da su oni skinuli cijene ili da ja zarađujem puno više nego prije. Jednostavno je kod nas sve poskupilo preko mjere. Zagreb se gotovo može mjeriti po skupoći s Milanom.
Na pučini vidim galebove koji visoko lete. To bi trebao biti znak da će i sutra biti lijepo vrijeme. Svako toliko do mene dopiru njihovi kliktaji. U glavi mi se počinje odmotavati pjesma od Olivera. Jedan od najljepših koju sam ikada čuo. Kada ha čuješ pjevati, uvuče te u priču i osjećaš kao da si prisutan zbivanjima koje opjevava. Govori jednostavno o čistom postojanju, o ne svrsi. Sada i ovdje.