U sjeni
Početak je kolovoza 2022. Ovo ljeto je žestoko. Neuobičajeno je toplo i temperatura se često približi granici od 40 stupnjeva. Još je gora stvar što nema kiše. U predgrađu gdje stanujem jako je puno parkova i zelenih površina; to je bio jedan od razloga zašto sam ovdje kupio stan. Toplina je manje izražena jer zemlja akumulirao manje nego beton i asfalt, a i zrak je zbog prisustva vegetacije bolji i čišći. Zbog nedostatka padavina, drveće izgleda kao u jesen; lišće je žuto i ima ga jako puno otpaloga, po zemlji. Trava je potpuno izgorjela i vrlo rijetko se može vidjeti neka zelena površina, koja je opstala samo u zonama gdje je sjena od drveća ili okolnih zgrada uvijek prisutna. Prije desetak dana je pao dobar pljusak koji je trajao nekih pola sata i već dan iza se je vidjelo kako se je zelenilo oporavili. Zatim ništa i situacija se vratila na ono prije. Mnogi govore o ekološkoj katastrofi, a u nekim dijelovima su počeli i s ograničavanjem korištenja vode zbog velike suše. Doma imam rashladni uređaj koji se u zadnje vrijeme praktično ne gasi, ali ne volim biti u prostorima gdje je klima kondicionirana. Zrak koji dišem mi je nekako čudan, pomalo neugodan, možda zbog toga što je pretjerano suh. Svako jutro moram s balkona isprazniti plastičnu kantu od deset litara koja se u 24 sata napuni vodom.
Kada imam priliku, izađem van kuće da malo prošetam, da udahnem "svježeg" zraka, u smislu da nije ustajao, a ne da je hladan: u ovom periodu to se napolju ne može pronaći. U nedjelju sam izašao prije ručka. Supruga ne voli da joj se petljam po kući dok ona kuha, a ne voli niti kada mirno sjedim u dnevnom boravku i gledam televiziju ili čitam neku knjigu. Daj, mrdni se malo, izađi van i napravi koji korak. Cijeli dan visiš doma i ništa ne radiš. Otprilike su to njene riječi koje čujem svake nedjelje. Ja ne odgovaram, nego mirno poslušam. Ustanovio sam da je to najbolja taktika i da funkcionira. Vani sam pretrpio toplotni udar. Bilo je sigurno preko 35 stupnjeva. Mislio sam sjesti na neku klupu u parku, u sjeni nekog stabla, ali kako su ona dobrim dijelom ogoljela, zaštita od sunca je minimalna. Onda sam primijetio i da sam žedan pa mi je došla ideja da odem u neki od obližnjih barova. I to je postalo problem u ovom dijelu godine. Dobar dio njih zatvara na par tjedana zbog godišnjeg odmora. Nakon petnaest minuta neželjenog šetanja, držao sam se hlada koliko sam mogao, ustanovio sam da je jedan bar još uvijek otvoren. U vlasništvu je Kineza i za šankom radi mlada i slatka Kineskinja. Ne uspijeva izgovoriti slovo "r", pa mi je zato još milija. Unutra se osjeti miris dima. Pušenje je zabranjeno, ali šankerica ne mari puno za to pravilo. Zato sam uzeo moje piće i izašao na terasu; bar je u prizemlju jedne stambene zgrade koja ima vrlo široki pločnik ispred, par metara, koji ja zovem terasa.
Kada imam priliku, izađem van kuće da malo prošetam, da udahnem "svježeg" zraka, u smislu da nije ustajao, a ne da je hladan: u ovom periodu to se napolju ne može pronaći. U nedjelju sam izašao prije ručka. Supruga ne voli da joj se petljam po kući dok ona kuha, a ne voli niti kada mirno sjedim u dnevnom boravku i gledam televiziju ili čitam neku knjigu. Daj, mrdni se malo, izađi van i napravi koji korak. Cijeli dan visiš doma i ništa ne radiš. Otprilike su to njene riječi koje čujem svake nedjelje. Ja ne odgovaram, nego mirno poslušam. Ustanovio sam da je to najbolja taktika i da funkcionira. Vani sam pretrpio toplotni udar. Bilo je sigurno preko 35 stupnjeva. Mislio sam sjesti na neku klupu u parku, u sjeni nekog stabla, ali kako su ona dobrim dijelom ogoljela, zaštita od sunca je minimalna. Onda sam primijetio i da sam žedan pa mi je došla ideja da odem u neki od obližnjih barova. I to je postalo problem u ovom dijelu godine. Dobar dio njih zatvara na par tjedana zbog godišnjeg odmora. Nakon petnaest minuta neželjenog šetanja, držao sam se hlada koliko sam mogao, ustanovio sam da je jedan bar još uvijek otvoren. U vlasništvu je Kineza i za šankom radi mlada i slatka Kineskinja. Ne uspijeva izgovoriti slovo "r", pa mi je zato još milija. Unutra se osjeti miris dima. Pušenje je zabranjeno, ali šankerica ne mari puno za to pravilo. Zato sam uzeo moje piće i izašao na terasu; bar je u prizemlju jedne stambene zgrade koja ima vrlo široki pločnik ispred, par metara, koji ja zovem terasa.
Ta strana je na suncu, ali imaju tendu na razvlačenje koja stvara malo hlada. Problem je što je tu prije par sati grijalo sunce i dobro zagrijalo kamene pločice s kojima je obložen pločnik. Zaštićen si od sunca, ali toplina dolazi i odozdol. Uzeo sam malu pivu, na se ne zgrije previše i uskoro sam naručio i drugu. Sjedio sam tako i gledao ispred sebe stambene zgrade okružene s brojnim stablima. Izgleda kao da je netko umetnuo grad unutar neke šume: to mi se jako dopada. Ispijajući pivu, pomalo sam se prilagodio temperaturi i uspio se opustiti. Moje moždane stanice su se aktivirale i počele su mi strujati brojne misli kroz glavu.
U sjeni se može biti da se zaštiti od sunca, ali se može shvatiti i metaforički, živjeti u sjeni, bez velikog izlaganja. Ja sam po prirodi od malih nogu bio prepotentna osoba. U školi sam bio među najboljima, bio sam dobar i u sportu, a igrajući šah dobio sam dokaz moje superiornosti, bar prema mojim vršnjacima koji su činili moje društvo. Biti prepotentan, kada se jednom prizna samom sebi ta osobina, nije lijepa stvar. Uvijek se namećeš kao najpametniji, koji sve zna bolje od drugih. To često dovodi do toga da nisi pretjerano omiljen u društvu. Ja sam efekt nadmoći ublažavao mojim prirodnim darom za humor. Uvijek sam znao puno interesantnih i zabavnih priča, a često sam uspijevao napraviti dobre i smiješne komentare u određenim situacijama. Takav sam bio da prije nekih desetak godina, kada sam si na kraj priznao tu moju negativnost i odlučio je promijeniti. Promijeniti ne u smislu da glumim da nisam takav, nego da doslovno prestanem biti takav. Ima sam i jaki argument: na svijetu nas je nekoliko milijardi i malo je vjerojatno da sam baš ja onaj najpametniji. Radio sam na sebi. U početku sam se suzdržavao od davanja zajedljivih komentara, kako je to ponekad bio moj običaj, a onda mi je dolazilo na prirodan način da ih niti ne smišljam. Danas se držim bolja osoba, puno poniznija nego prije, kako se to priliči svakom ljudskom biću. Biti u sjeni ne znači biti nitko, nego jednostavno dozvoljava da se izbjegne pretjerana izloženost.
U sjeni se može biti da se zaštiti od sunca, ali se može shvatiti i metaforički, živjeti u sjeni, bez velikog izlaganja. Ja sam po prirodi od malih nogu bio prepotentna osoba. U školi sam bio među najboljima, bio sam dobar i u sportu, a igrajući šah dobio sam dokaz moje superiornosti, bar prema mojim vršnjacima koji su činili moje društvo. Biti prepotentan, kada se jednom prizna samom sebi ta osobina, nije lijepa stvar. Uvijek se namećeš kao najpametniji, koji sve zna bolje od drugih. To često dovodi do toga da nisi pretjerano omiljen u društvu. Ja sam efekt nadmoći ublažavao mojim prirodnim darom za humor. Uvijek sam znao puno interesantnih i zabavnih priča, a često sam uspijevao napraviti dobre i smiješne komentare u određenim situacijama. Takav sam bio da prije nekih desetak godina, kada sam si na kraj priznao tu moju negativnost i odlučio je promijeniti. Promijeniti ne u smislu da glumim da nisam takav, nego da doslovno prestanem biti takav. Ima sam i jaki argument: na svijetu nas je nekoliko milijardi i malo je vjerojatno da sam baš ja onaj najpametniji. Radio sam na sebi. U početku sam se suzdržavao od davanja zajedljivih komentara, kako je to ponekad bio moj običaj, a onda mi je dolazilo na prirodan način da ih niti ne smišljam. Danas se držim bolja osoba, puno poniznija nego prije, kako se to priliči svakom ljudskom biću. Biti u sjeni ne znači biti nitko, nego jednostavno dozvoljava da se izbjegne pretjerana izloženost.
