Osama
U neka davna vremena, kada su ljudi bili puno mudriji nego danas, netko je rekao da nitko od nas nije otok. Duboka misao. Otok je izoliran od ostatka svijeta i u dodiru s istim samo preko mora. Mi činimo dio ovog svijeta, društva u kojem živimo, radimo i sanjamo. I da želimo, ne možemo ostati izolirani od naše okolice, osim u nekim krajnjim slučajevima gdje se čovjek povuče u samoću, iz vlastitog izbor. Rijetki su samotnjaci koji to žele. Danas na žalost raste broj onih koji bi htjeli da budu dio grupe, skupine, ali ne uspijevaju u tome. To čini da se osjećaju loše, u depresiji. Lijepe misli mi se motaju po glavi; svako toliko mi se događa. Što manje imam za raditi, obaveza koje moram ispoštovati, to više moje moždane vijuge zalaze u spiritualne sfere i filozofiraju same sa sobom. Nekada me je to zabavljalo, ali se s godinama zabava izgubila i postala neka vrsta tegobe.
Mjesto gdje se nalazim sigurno pridonosi osjećaju osame. Na šljunčanoj sam plaži jednog grčkog otoka. Kasna je jesen i sunce brzo zalazi; za nekih pola sata ga više neće biti. Zalazak je predivan, onako kako ga žele romantične duše. Na obzorju su brojni oblaci koji ne zaklanjaju sunce, ali se boje njegovim odsjajem. Nijanse boja se bezbrojne, od zlatne do tamno plave, tamo gdje sjena nadvladava svjetlost. I sve se to zrcali na nepomičnoj površini mora koje izgleda sjetno, poput mene. Desetak koraka od mene se nalazi jedan mladi, zaljubljeni par. Rekao bih nešto više od 20 godina. Njegova ruka je na njenom ramenu, a njena glava spokojno počiva na njegovom. Sjede u tišini i gledaju ovaj prizor koji nam priroda dariva. Tko zna da li o nečemu razmišljaju ili maštaju? Da cijeli život provedu zajedno, nadajući se da će sve biti bajkovito kao ovaj trenutak. Zaboravljaju da je on neponovljiv. Sada, u ovom trenutku i nikada više.
Na mojim koljenima je oslonjeno prijenosno računalo. Uvijek ga imam sa sobom u ruksaku. 12 inča je dobar kompromis između lakoće korištenja i male težine za nošenje. Prilično je star i baterije ne traju dugo. Nadam se da će izdržati dok ne zapišem svoje misli. Ovo zvuči perverzno; pišem tekst preko tipkovnice dok priroda slavi smiraj dana. Upravo je to ono što me rastužuje. Završetak dana i nestanak prirodne svjetlosti me ne vesele. Ali to se događa svaki dan i za sve ove godine koje sam preživio trebao sam se već navići. Ovako, radeći nešto drugo, na osami, nastojim odagnati neugodna razmišljanja. Svako od nas se bori sa svojim duhovima na svoj način. Moj je pomalo bizaran, ali funkcionira.
Gledam bolje oblake. Ako se okrenem za 180 stupnjeva, bit će dole, umjesto gore. U tom slučaju izgledaju kao zemlja, prostrana stepa s brežuljcima koji stvaraju igru svjetlosti i tame. Evo mog psihološkog problema: ne uspijevam se koncentrirati na stvar koju u određenom momentu radim. Pišem tekst, a misli mi bježe prema spektaklu koji se preda mnom odigrava. Uživam u slici, a moj mozak razmišlja kako će to opisati. Gruba greška. Kada sam bio mali, recimo u gimnaziji, nabavio sam neke hermetičke knjige u kojima se objašnjavalo kako podići svoj duhovni nivo. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste da je osnovna stvar koncentracija. Kada radiš jednu stvar, posveti se samo tome. Kada ručaš, ne čitaj novine: uživaj u okusu hrane. Kada čitaš, ne drži upaljenu televiziju ili radio: odagnaće ti pažnju. U jednom trenutku, samo jedna stvar, ali kako treba. Naučiti poštovati to pravilo u životu je veliko dostignuće. Ja na žalost ne uspijevam često u tome.
Danas se upravo mučim da uradim bilo što kako treba. Misli mi lutaju u svim smjerovima i nikako da dosegnem nirvanu: praznu glavu. Danas potpuno shvaćam budističku filozofiju i potrebu da se uroni u ništavilo. To postaje obrambeni psihološki mehanizam. Štiti nas od prevelikog napona, kao što osigurač zaštićuje strujni krug od pretjerano visoke struje. Ova metafora mi je dobro ispala. Električni osigurač je jednostavna, mehanička stvar. Ako je struja prejaka, jednostavno se rastopi žica i tok elektrona prestaje. I kod nas se to po koji puta dogodi, ali jadan li je kome se tako riješi zbrka u glavi.
U ovom periodu, osim osobnih problema koje ovdje ne želim povjeravati, muči me i pokoji materijalni problem, vezan za novac. Određeni izvor prihoda je gotovo presahnuo i zbog toga se loše osjećam. Ne samo zato što se je količina novca smanjila, nego još više zbog činjenice da sam ja kriv za takvo stanje stvari. Godina sam radio kao mazga da bih napravio zalihu, a onda sam se prije par godina umorio i odlučio usporiti ritam. Čak mi se je i dosađivanje počela dopadati. Činilo mi se u tom momentu da radim nešto veliko, da sam se posvetio sam sebi i svom duhu. Onda na kraju otkriješ da si sam sebe loše procijenio i da su poduzete akcije neproduktivne. Trebao sam usporiti, ali ja sam praktično sve zaustavio i tu je bila greška koju sada plaćam i zbog koje patim. Naučio sam bar jednu stvar u mom polustoljetnom postojanju: oprostiti samom sebi. To je neophodno da bi se čovjek ustao i ponovno pokrenuo.
Mjesto gdje se nalazim sigurno pridonosi osjećaju osame. Na šljunčanoj sam plaži jednog grčkog otoka. Kasna je jesen i sunce brzo zalazi; za nekih pola sata ga više neće biti. Zalazak je predivan, onako kako ga žele romantične duše. Na obzorju su brojni oblaci koji ne zaklanjaju sunce, ali se boje njegovim odsjajem. Nijanse boja se bezbrojne, od zlatne do tamno plave, tamo gdje sjena nadvladava svjetlost. I sve se to zrcali na nepomičnoj površini mora koje izgleda sjetno, poput mene. Desetak koraka od mene se nalazi jedan mladi, zaljubljeni par. Rekao bih nešto više od 20 godina. Njegova ruka je na njenom ramenu, a njena glava spokojno počiva na njegovom. Sjede u tišini i gledaju ovaj prizor koji nam priroda dariva. Tko zna da li o nečemu razmišljaju ili maštaju? Da cijeli život provedu zajedno, nadajući se da će sve biti bajkovito kao ovaj trenutak. Zaboravljaju da je on neponovljiv. Sada, u ovom trenutku i nikada više.
Na mojim koljenima je oslonjeno prijenosno računalo. Uvijek ga imam sa sobom u ruksaku. 12 inča je dobar kompromis između lakoće korištenja i male težine za nošenje. Prilično je star i baterije ne traju dugo. Nadam se da će izdržati dok ne zapišem svoje misli. Ovo zvuči perverzno; pišem tekst preko tipkovnice dok priroda slavi smiraj dana. Upravo je to ono što me rastužuje. Završetak dana i nestanak prirodne svjetlosti me ne vesele. Ali to se događa svaki dan i za sve ove godine koje sam preživio trebao sam se već navići. Ovako, radeći nešto drugo, na osami, nastojim odagnati neugodna razmišljanja. Svako od nas se bori sa svojim duhovima na svoj način. Moj je pomalo bizaran, ali funkcionira.
Gledam bolje oblake. Ako se okrenem za 180 stupnjeva, bit će dole, umjesto gore. U tom slučaju izgledaju kao zemlja, prostrana stepa s brežuljcima koji stvaraju igru svjetlosti i tame. Evo mog psihološkog problema: ne uspijevam se koncentrirati na stvar koju u određenom momentu radim. Pišem tekst, a misli mi bježe prema spektaklu koji se preda mnom odigrava. Uživam u slici, a moj mozak razmišlja kako će to opisati. Gruba greška. Kada sam bio mali, recimo u gimnaziji, nabavio sam neke hermetičke knjige u kojima se objašnjavalo kako podići svoj duhovni nivo. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste da je osnovna stvar koncentracija. Kada radiš jednu stvar, posveti se samo tome. Kada ručaš, ne čitaj novine: uživaj u okusu hrane. Kada čitaš, ne drži upaljenu televiziju ili radio: odagnaće ti pažnju. U jednom trenutku, samo jedna stvar, ali kako treba. Naučiti poštovati to pravilo u životu je veliko dostignuće. Ja na žalost ne uspijevam često u tome.
Danas se upravo mučim da uradim bilo što kako treba. Misli mi lutaju u svim smjerovima i nikako da dosegnem nirvanu: praznu glavu. Danas potpuno shvaćam budističku filozofiju i potrebu da se uroni u ništavilo. To postaje obrambeni psihološki mehanizam. Štiti nas od prevelikog napona, kao što osigurač zaštićuje strujni krug od pretjerano visoke struje. Ova metafora mi je dobro ispala. Električni osigurač je jednostavna, mehanička stvar. Ako je struja prejaka, jednostavno se rastopi žica i tok elektrona prestaje. I kod nas se to po koji puta dogodi, ali jadan li je kome se tako riješi zbrka u glavi.
U ovom periodu, osim osobnih problema koje ovdje ne želim povjeravati, muči me i pokoji materijalni problem, vezan za novac. Određeni izvor prihoda je gotovo presahnuo i zbog toga se loše osjećam. Ne samo zato što se je količina novca smanjila, nego još više zbog činjenice da sam ja kriv za takvo stanje stvari. Godina sam radio kao mazga da bih napravio zalihu, a onda sam se prije par godina umorio i odlučio usporiti ritam. Čak mi se je i dosađivanje počela dopadati. Činilo mi se u tom momentu da radim nešto veliko, da sam se posvetio sam sebi i svom duhu. Onda na kraju otkriješ da si sam sebe loše procijenio i da su poduzete akcije neproduktivne. Trebao sam usporiti, ali ja sam praktično sve zaustavio i tu je bila greška koju sada plaćam i zbog koje patim. Naučio sam bar jednu stvar u mom polustoljetnom postojanju: oprostiti samom sebi. To je neophodno da bi se čovjek ustao i ponovno pokrenuo.
