Dosada
Žena je na poslu, a djeca u školi, ili možda negdje drugdje. Nisam ni ja svaki puta bio tamo gdje su roditelji mislili da jesam, pa evo me zdravog i živog. A ja u kući, nekako se ne osjećam najbolje. Nazvao sam na posao i javio da ću uzeti dan bolovanja; ne stvaraju probleme. U subotu popodne sam bio kod zubara. Stavio je neki lijek i zatvorio zub. Rekao je da će boljeti par dana. Isto večer je bilo dosta žestoko pa sam popio tabletu protiv bolova. U nedjelju popodne sam izašao van kuće sa suprugom. Nije bilo nešto posebno hladno, ali na povratku doma skoro pa sam ima neku vrstu groznice. Danas je treći dan. Zub neće da se smiri, a čini mi se da sam dobio neku laganu gripu, ili je sve to od zuba (možda od onog zadnjeg po redu, zvanog zub mudrosti). Tako, kada sam se jutros probudio, odlučio sam da uzmem slobodan dan i da ne radim ništa. I do ručka sam se izležavao i nešto čitao: dugo si nisam priuštio ovakvo ljenčarenje. Za ručak sam podgrijao paštu koju je moj komad (kada je ovako zovem čini mi se da smo oboje puno mlađi) jučer spremio. Nakon toga sam dremnuo pola sata, pa zatim kava. I onda mi je lijenost postala nepodnošljiva i evo me sada kako ažuriram moj web dnevnik.
Počeo sam s jednim radnim seminarom u Beču. Nakon malo manje od godinu dana, evo da nastavim na isti način, ali ovaj puta sam bio u Budimpešti. Opet ista priča, ali u drugom gradu. Uvijek u nekom od onih koji su nas svojedobno porobljavali, držali pod čizmom, kao da Austrougarska nije odavno prestala da postoji. Budimpešta mi se više sviđa od glavnog grada Austrije. Ne zato što je ljepša (to je uvijek dvojbeno, jer ljepota nije objektivna činjenica) nego zato što se tamo bolje osjećam. Onako više doma. Mađari nisu daleko od nas po standardu, pa se nekako osjećam ravan s njima. U Austriji se ćutim bijedno. Pogledam cijene po izlozima, ili po restoranima i sve mi je skupo, a vidim da ljudi kupuju, jedu i piju. Zavist raste, a duh opada. Uvijek se moramo uspoređivati s drugima, a to je, pogotovo u ovom trenutku, vrlo nepovoljno po nas i naš moral.
Opet sam naletio na Bosanca s kojim sam se zadnji puta sprijateljio. Pozdravili smo se kod prve pauze za kavu i on je proslijedio kao da smo prestali razgovarati prije pet minuta. "Sjećaš se onog projekta koji sam imao; otvoriti jedan casino online. Pa nisam baš to napravio, ali sam se uspio uvaliti kod jednog prijatelja i na http://www.9-online.com/direktorij/kockarnice.htm predstavljam kockarnice online, moja iskustva u vezi s tim, i tako to. Nije baš da ja upravljam casinom, nego ga reklamiram. Kada neko dođe preko moje stranice, upiše se i igra, a mora i izgubiti, onda jedan postotak od onoga što je kockarnica zaradila pripada meni." Pun entuzijazma, sve izrečeno u jednom dahu. Odmah sam ga upitao koliko mu to para nosi. "Za sada još ništa, ali ja sam optimista." Eto zašto su Bosanci mitske ličnosti: ništa ih ne može izbaciti iz kolosijeka. Uvijek vjeruju u ono što rade i nadaju se boljem sutra.
Predavanja su bila izuzetno dosadna. Jedan od predavača nam je objašnjavao način komunikacije. "Kod promocije nekog proizvoda, izuzetno je važno kako to radite. Morate izazvati interes u potencijalnim kupcima, a ne ih uspavati. Osnovna pravila su da se nikada ne sjedi, da se ne čita sa slajdova i da se mijenja jačina glasa: tiho, glasnije, značajna pauza u govoru koja će podcrtati važnost sljedeće izjave." Ništa za reći, sve je jako logično. Jedini je problem što je on sam radio sve suprotno: sjedio je i čitao tekst projektiran na platnu. Teško i da bi neki mrtvac imao monotoniji glas od njega. Nakon 10 minuta svima su padale glave, a malo je nedostajalo da i on zaspe. Poslije mi je bilo žao da nisam snimio njegovo predavanje. Mogao sam ga iskoristiti kao uspavanku onih noći kada ne uspijevam usnuti. Stavim diktafon na noćni ormarić, upalim ga onako ispod glasa i slušam, a san počinje blaženo da me obvija. Tako bih imao bar neke koristi od ovog užasno dosadnog predavanja. Nadam se da ću se sljedeći puta toga sjetiti. Događa se prilično učestalo.
Uzevši sve ovo kao ispriku, nakon što sam se potpisao među prisutnima, jedno popodne sam kidnuo s tečaja (kao u stara, dobra školska vremena) i prošetao Budimpeštom. Kada sam već tu, daj da vidimo što sve ima. Predavanja su bila u novom dijelu grada, u Pešti. Za one koji nikada ne uspijevaju zapamtiti gdje je Budim, a gdje Pešta, gledajući kartu Budim je na lijevoj strani od Dunava, odnosno na njegovoj desnoj obali jer se gleda smjer tečenja rijeke. A kako je smjer tečenja suprotan od onoga kako je Dunav prikazan na karti, tu se izražava moj problem s memorijom. Nikada ne znam da li je lijevo na karti ili prema obali rijeke. Novi, ili bolje rečeno noviji dio grada mi je bio manje interesantan. Tamo su glavne atrakcije parlament i židovska četvrt. Tako sam se uputio pješke preko jednog od mostova koji se nalazi blizu tržnice. Usput sam malo zavirio i ostao opčaran raznolikošću proizvoda i ugodnim mirisima koji su se širili s raznih štandova gdje se prodavala hrana.
Preko mosta, pa na žičaru koja vodi u stari dio. Neka vrsta utvrđenja sa starim dvorcem kao centralnim dijelom. Ima puno toga i novoizgrađenoga, a najviše se ističe neka vrsta dvorca iz Diznijevih crtanih filmova sa zašiljenim kupolama. Možda su baš ovdje snimali ljepotica i čudovište. Ubrzo se je spustila noć pa sam se po istoj obali uputio na sjever, prema jednoj adi, riječnom otoku. Tamo je dobar noćni život i dogovorio sam se te večeri naći sa Safetom (da ga stalno ne zovem Bosanac). Usput sam večerao u jednom tipičnom mađarskom restoranu. Morao sam probati originalni, mađarski gulaš. Nema veze s onim jelom koje mi zovemo istim imenom. Neka vrsta juhe s komadićima mesa i puno mljevene paprike. Može proći, ali mi je skoro bolji onaj domaći.
Bilo je skoro deset uvečer. Pronašao sam Safeta zalijepljenog uz jedan šank kako bulji na pozornicu na kojoj su mlade su mlade mađarice plesale. Nije izgledalo da im je hladno iako su bile oskudno obučene (da se ne bi krivo razumjeli, bile su obučene: malo, ali sve pokriveno). Palo je tu par jegera, probali smo naš šarm s jednom od balerina, bez ikakvog uspjeha. Mislim da je probao i Brad Pitt da mu ne bi bolje išlo; cura je bila toliko umorna od plesa da je imala sve drugo na pameti osim muškog društva. Neposredno iza ponoći smo uzeli taksi i vratili se u hotel. Iscrpljeni, on od predavanja, a ja od šetnje, ali zadovoljni. Lijepo smo sanjali.
Počeo sam s jednim radnim seminarom u Beču. Nakon malo manje od godinu dana, evo da nastavim na isti način, ali ovaj puta sam bio u Budimpešti. Opet ista priča, ali u drugom gradu. Uvijek u nekom od onih koji su nas svojedobno porobljavali, držali pod čizmom, kao da Austrougarska nije odavno prestala da postoji. Budimpešta mi se više sviđa od glavnog grada Austrije. Ne zato što je ljepša (to je uvijek dvojbeno, jer ljepota nije objektivna činjenica) nego zato što se tamo bolje osjećam. Onako više doma. Mađari nisu daleko od nas po standardu, pa se nekako osjećam ravan s njima. U Austriji se ćutim bijedno. Pogledam cijene po izlozima, ili po restoranima i sve mi je skupo, a vidim da ljudi kupuju, jedu i piju. Zavist raste, a duh opada. Uvijek se moramo uspoređivati s drugima, a to je, pogotovo u ovom trenutku, vrlo nepovoljno po nas i naš moral.
Opet sam naletio na Bosanca s kojim sam se zadnji puta sprijateljio. Pozdravili smo se kod prve pauze za kavu i on je proslijedio kao da smo prestali razgovarati prije pet minuta. "Sjećaš se onog projekta koji sam imao; otvoriti jedan casino online. Pa nisam baš to napravio, ali sam se uspio uvaliti kod jednog prijatelja i na http://www.9-online.com/direktorij/kockarnice.htm predstavljam kockarnice online, moja iskustva u vezi s tim, i tako to. Nije baš da ja upravljam casinom, nego ga reklamiram. Kada neko dođe preko moje stranice, upiše se i igra, a mora i izgubiti, onda jedan postotak od onoga što je kockarnica zaradila pripada meni." Pun entuzijazma, sve izrečeno u jednom dahu. Odmah sam ga upitao koliko mu to para nosi. "Za sada još ništa, ali ja sam optimista." Eto zašto su Bosanci mitske ličnosti: ništa ih ne može izbaciti iz kolosijeka. Uvijek vjeruju u ono što rade i nadaju se boljem sutra.
Predavanja su bila izuzetno dosadna. Jedan od predavača nam je objašnjavao način komunikacije. "Kod promocije nekog proizvoda, izuzetno je važno kako to radite. Morate izazvati interes u potencijalnim kupcima, a ne ih uspavati. Osnovna pravila su da se nikada ne sjedi, da se ne čita sa slajdova i da se mijenja jačina glasa: tiho, glasnije, značajna pauza u govoru koja će podcrtati važnost sljedeće izjave." Ništa za reći, sve je jako logično. Jedini je problem što je on sam radio sve suprotno: sjedio je i čitao tekst projektiran na platnu. Teško i da bi neki mrtvac imao monotoniji glas od njega. Nakon 10 minuta svima su padale glave, a malo je nedostajalo da i on zaspe. Poslije mi je bilo žao da nisam snimio njegovo predavanje. Mogao sam ga iskoristiti kao uspavanku onih noći kada ne uspijevam usnuti. Stavim diktafon na noćni ormarić, upalim ga onako ispod glasa i slušam, a san počinje blaženo da me obvija. Tako bih imao bar neke koristi od ovog užasno dosadnog predavanja. Nadam se da ću se sljedeći puta toga sjetiti. Događa se prilično učestalo.
Uzevši sve ovo kao ispriku, nakon što sam se potpisao među prisutnima, jedno popodne sam kidnuo s tečaja (kao u stara, dobra školska vremena) i prošetao Budimpeštom. Kada sam već tu, daj da vidimo što sve ima. Predavanja su bila u novom dijelu grada, u Pešti. Za one koji nikada ne uspijevaju zapamtiti gdje je Budim, a gdje Pešta, gledajući kartu Budim je na lijevoj strani od Dunava, odnosno na njegovoj desnoj obali jer se gleda smjer tečenja rijeke. A kako je smjer tečenja suprotan od onoga kako je Dunav prikazan na karti, tu se izražava moj problem s memorijom. Nikada ne znam da li je lijevo na karti ili prema obali rijeke. Novi, ili bolje rečeno noviji dio grada mi je bio manje interesantan. Tamo su glavne atrakcije parlament i židovska četvrt. Tako sam se uputio pješke preko jednog od mostova koji se nalazi blizu tržnice. Usput sam malo zavirio i ostao opčaran raznolikošću proizvoda i ugodnim mirisima koji su se širili s raznih štandova gdje se prodavala hrana.
Preko mosta, pa na žičaru koja vodi u stari dio. Neka vrsta utvrđenja sa starim dvorcem kao centralnim dijelom. Ima puno toga i novoizgrađenoga, a najviše se ističe neka vrsta dvorca iz Diznijevih crtanih filmova sa zašiljenim kupolama. Možda su baš ovdje snimali ljepotica i čudovište. Ubrzo se je spustila noć pa sam se po istoj obali uputio na sjever, prema jednoj adi, riječnom otoku. Tamo je dobar noćni život i dogovorio sam se te večeri naći sa Safetom (da ga stalno ne zovem Bosanac). Usput sam večerao u jednom tipičnom mađarskom restoranu. Morao sam probati originalni, mađarski gulaš. Nema veze s onim jelom koje mi zovemo istim imenom. Neka vrsta juhe s komadićima mesa i puno mljevene paprike. Može proći, ali mi je skoro bolji onaj domaći.
Bilo je skoro deset uvečer. Pronašao sam Safeta zalijepljenog uz jedan šank kako bulji na pozornicu na kojoj su mlade su mlade mađarice plesale. Nije izgledalo da im je hladno iako su bile oskudno obučene (da se ne bi krivo razumjeli, bile su obučene: malo, ali sve pokriveno). Palo je tu par jegera, probali smo naš šarm s jednom od balerina, bez ikakvog uspjeha. Mislim da je probao i Brad Pitt da mu ne bi bolje išlo; cura je bila toliko umorna od plesa da je imala sve drugo na pameti osim muškog društva. Neposredno iza ponoći smo uzeli taksi i vratili se u hotel. Iscrpljeni, on od predavanja, a ja od šetnje, ali zadovoljni. Lijepo smo sanjali.
Meditacija
Sjedim na nadvožnjaku i moj pogled luta unaokolo. Dan je lijep i sunčan, a bijeli oblaci ukrašavaju azurno nebo. Beskonačnost! To je riječ na koju me asocira sve ono što se nalazi iznad mene. Spuštajući pogled i kružeći obzorjem vidim stambene zgrade i polja. Zima je u punom jeku pa nema puno zelenila, osim rijetkih zimzelenih stabala koje formiraju mali drvored na zapadu. Osrednje jaki vjetar puše iz smjera planina čiji su vrhovi pokriveni snijegom. Izgledaju kao čovječuljci s bijelim kapicama, onima koje nose patuljci iz bajke. Dobro sam obučen, ali povremeni jači udari vjetra prolaze kroz tkaninu moje jakne i čine da se naježim. Pogled mi se zaustavlja na onome što se nalazi ispod. Nadvožnjak premošćuje željeznicu; 4 kolosijeka se protežu u smjeru sjever – jug. Kuda idu i zašto? Izgledaju kao paralelne linije, asimptote koje se nikada neće ujediniti. Kao i puno drugih stvari u realnom životu.
Sjedim na nadvožnjaku i moj pogled luta unaokolo. Dan je lijep i sunčan, a bijeli oblaci ukrašavaju azurno nebo. Beskonačnost! To je riječ na koju me asocira sve ono što se nalazi iznad mene. Spuštajući pogled i kružeći obzorjem vidim stambene zgrade i polja. Zima je u punom jeku pa nema puno zelenila, osim rijetkih zimzelenih stabala koje formiraju mali drvored na zapadu. Osrednje jaki vjetar puše iz smjera planina čiji su vrhovi pokriveni snijegom. Izgledaju kao čovječuljci s bijelim kapicama, onima koje nose patuljci iz bajke. Dobro sam obučen, ali povremeni jači udari vjetra prolaze kroz tkaninu moje jakne i čine da se naježim. Pogled mi se zaustavlja na onome što se nalazi ispod. Nadvožnjak premošćuje željeznicu; 4 kolosijeka se protežu u smjeru sjever – jug. Kuda idu i zašto? Izgledaju kao paralelne linije, asimptote koje se nikada neće ujediniti. Kao i puno drugih stvari u realnom životu.
