Izolacija
Već više od dva mjeseca se bakćemo s ovim virusom. Ponekad se čini da će uskoro svemu doći kraj, a drugi puta raste osjećaj da bi sve ovo moglo trajati puno duže i imati veliki utjecaj na naše živote u skoroj budućnosti. Zato sam odlučio da ovdje zapišem moje osjećaje i predosjećaje, da bih se jednog dana mogao smijati sam sebi i mojoj naivnosti. Općenito, nikada ne uspijem pogoditi kako će se neki događaj razviti u nastavku. Niti na poslu, niti u privatnom životu, a o politici i da ne govorimo. Prema tome, ne uzimajte za ozbiljno moja razmišljanja i predviđanja: čak se niti ja ne pouzdajem u njih. Hajde da krenemo od početka, ili tako nekako. U zadnje vrijeme loše spavam. Nisam baš siguran koji je razlog tome, ali to utječe na moje opće raspoloženje koje nije na najvišem nivou. Nastojim biti opušten i ne brinuti se oko stvari na koje ne mogu utjecati, ali je ova epidemija donijela sa sobom mnoge neizvjesnosti.
Osnovni problem je posao. Moja firma u zadnja dva mjeseca praktično više ne posluje. Većina ljudi koji nisu bili u stalnom radnom odnosu su otpušteni. Mi ostali smo doma na pola plaće. Radimo nešto online, ali je konačni rezultat prilično bezvrijedan jer se malo toga uspijeva obaviti na razdaljinu, bez direktnog ljudskog kontakta. Već bih zbog ovoga trebao biti zadovoljan, jer nisam u onoj grupi koja je ostala bez posla. Svjestan sam toga, ali mi to ne pomaže puno da se vedrije osjećam. Očito je da ne uspijevam dovoljno dobro kontrolirati moju glavu i mentalne procese koji se u njoj događaju. Firma ne uspije zaraditi onoliko koliko mi preostali koštamo sa smanjenom plaćom. Na sreću, vlasnik je odlično zarađivao u proteklom periodu pa si vjerojatno može priuštiti par mjeseci u gubitku, s nadom da će to nadoknaditi kada prođe ovaj nepovoljan period (ako prođe). Zadržao je nas par koji smo temelj firme (ukupno nas je petero) i bez kojih bi morao sve iz početka. Govori se da ima jedno drugo poduzeće koje se bavi preprodajom maski, rukavica i drugog sanitetskog materijala koje je izuzetno puno tražen u ovom periodu.
Ja sam relativno dobro potkovan s financijske strane. Zarađujem, ili bolje rečeno, zarađivao sam jako dobro, a nisam ni rastrošan (u redu, žena imam malo šupljije ruke, ali ima i puno gorih slučajeva). Svaki mjesec uspijem ostaviti na stranu lijepi iznos. Puno njih bi bili jako zadovoljni da im je taj iznos mjesečna plaća. Kada bih i ostao bez posla, to jeste bez ikakvog prihoda, sigurno bih progurao par godina, a za to vrijeme se uvijek nešto uspije naći. Ono što me muči jeste neizvjesnost. Uvijek sam govorio kako su ljudi čudna bića, kako uvijek traže čvrste točke, neke sigurnosti u njihovom životu (na primjer religiju). Sada ispadne da sam i ja pao u tu psihološku zamku i da imam isti problem kao i ostatak svijeta. Neugodno je kada otkriješ da i ti imaš defekt koji si prije toga pripisivao drugima. Psihološki je to teško podnositi.
Kako provodim dane u izolaciji? Ujutro se dižem oko 9, upalim kompjuter i povežem se preko njega na onaj u uredu. Tako svi koji rade vide da sam i ja na poslu. Ovo je zabavno i zove se smart working. Pametni rad, jer radiš i možeš i ne raditi: nema nikoga tko te može kontrolirati. Uz to nemam neke posebno velike zadatke koje trebam obaviti, pa bi netko mogao vidjeti da se baš i nisam ubio od posla. Znači, nakon što je upaljen kompjuter i dan privid mog prisustva, sjednem, još uvijek u pidžami, da popijem jutarnju kavu. To traje bar pola sata. Dok ja srčem tu crnu tekućinu, supruga me informira o događajima kod nas, u svijetu, a najviše oko toga što se govori po društvenim mrežama. Ona ima nekih 200 prijatelj na glavnom web okupljalištu (ne podnosim to mjesto pa ga ne želim niti imenovati) i jedni drugima šalju razne članke o tome što tko kaže o ovoj situaciji. Na dnevnom redu su pretežno urote. Ima ih toliko da ti više nije jasno tko je urotnik, a tko je žrtva.
Da budem iskren, i nije baš tako: žrtva je u stvari uvijek ista, to jeste mi, obični narod. Iako i tu treba razlikovati; što si narod na nižem nivou, mislim s gospodarske i financijske uvjete, to si više žrtva. Problem je matematičke prirode: zakon velikih brojeva. Ako od puno ljudi uzmeš malo para, skupi se lijepa gomilica. Onim bogatima možeš uzeti više, ali ih je malo, a uz to znaju dobro sakriti njihovo bogatstvo pa često i ne znaš da su bogati. Dodatni problem je što oni imaju puno poznanstava, pa kreiraju lobije. Tako utječu (i potkupljuju, odnosno korumpiraju) one koji su na vlasti da ih ne bi dirali. Tako se zatvara vražji krug u čijem centru, tamo gdje je najgore, smo uvijek mi, obični i poslušni građani.
Gdje ja zaglavih? Problem je što kada moj mozak krene, ne zna se gdje će stići. Vratimo se na moj dnevni raspored. Prije ručka uobičajeno poduzmem jednu šetnju po mjestu. Živimo u malom naselju, nešto manje od 10 tisuća stanovnika, gdje ima puno parkova i zeleni površina gdje se može šetati bez straha da se sretne previše ljudi koji bi me mogli zaraziti. Pretežno srećem ljude koji su izveli psa van kuće da obavi svoje potrebe. To im je ujedno i isprika da se i sami malo izvedu van. Period je idealan za hodanje i boravak u prirodi. Proljeće je u punom jeku i natura je u punom buđenju i svom sjaju. Koji puta sjednem na klupu i slušam pjev ptičica po stablima. Nalazim da je to izuzetno opuštajuće. Često siđem s popločene staze i hodam po travi, ipak u cipelama. Dopada mi se mekoća terena koji se lagano ugiba pod mojim stopalima. Poslije ručka dremnem četvrt sata u fotelji, a zatim obavim dvije tri stvari koje treba napraviti u uredu. Ukupno, efektivno radim neka dva do tri sata na dan. Kada uzmem u obzir da mi daju pola plaće, ispadne da sam po satu rada bolje plaćen nego prije. Sve u svemu, stvari ne idu tako loše, ali moja podsvijest ne vidi trenutak kada ćemo se vratiti u normalni život i kada ću početi odlaziti svako jutro u ured. Da ne govorim o tome da mi najviše nedostaju poslovna putovanja: tjedan dana van kuće je odmarajuće za mene i za obitelj. Supruga me sve skupa dosta dobro podnosi, ali ne znam kada će je strpljenje izdati.
Osnovni problem je posao. Moja firma u zadnja dva mjeseca praktično više ne posluje. Većina ljudi koji nisu bili u stalnom radnom odnosu su otpušteni. Mi ostali smo doma na pola plaće. Radimo nešto online, ali je konačni rezultat prilično bezvrijedan jer se malo toga uspijeva obaviti na razdaljinu, bez direktnog ljudskog kontakta. Već bih zbog ovoga trebao biti zadovoljan, jer nisam u onoj grupi koja je ostala bez posla. Svjestan sam toga, ali mi to ne pomaže puno da se vedrije osjećam. Očito je da ne uspijevam dovoljno dobro kontrolirati moju glavu i mentalne procese koji se u njoj događaju. Firma ne uspije zaraditi onoliko koliko mi preostali koštamo sa smanjenom plaćom. Na sreću, vlasnik je odlično zarađivao u proteklom periodu pa si vjerojatno može priuštiti par mjeseci u gubitku, s nadom da će to nadoknaditi kada prođe ovaj nepovoljan period (ako prođe). Zadržao je nas par koji smo temelj firme (ukupno nas je petero) i bez kojih bi morao sve iz početka. Govori se da ima jedno drugo poduzeće koje se bavi preprodajom maski, rukavica i drugog sanitetskog materijala koje je izuzetno puno tražen u ovom periodu.
Ja sam relativno dobro potkovan s financijske strane. Zarađujem, ili bolje rečeno, zarađivao sam jako dobro, a nisam ni rastrošan (u redu, žena imam malo šupljije ruke, ali ima i puno gorih slučajeva). Svaki mjesec uspijem ostaviti na stranu lijepi iznos. Puno njih bi bili jako zadovoljni da im je taj iznos mjesečna plaća. Kada bih i ostao bez posla, to jeste bez ikakvog prihoda, sigurno bih progurao par godina, a za to vrijeme se uvijek nešto uspije naći. Ono što me muči jeste neizvjesnost. Uvijek sam govorio kako su ljudi čudna bića, kako uvijek traže čvrste točke, neke sigurnosti u njihovom životu (na primjer religiju). Sada ispadne da sam i ja pao u tu psihološku zamku i da imam isti problem kao i ostatak svijeta. Neugodno je kada otkriješ da i ti imaš defekt koji si prije toga pripisivao drugima. Psihološki je to teško podnositi.
Kako provodim dane u izolaciji? Ujutro se dižem oko 9, upalim kompjuter i povežem se preko njega na onaj u uredu. Tako svi koji rade vide da sam i ja na poslu. Ovo je zabavno i zove se smart working. Pametni rad, jer radiš i možeš i ne raditi: nema nikoga tko te može kontrolirati. Uz to nemam neke posebno velike zadatke koje trebam obaviti, pa bi netko mogao vidjeti da se baš i nisam ubio od posla. Znači, nakon što je upaljen kompjuter i dan privid mog prisustva, sjednem, još uvijek u pidžami, da popijem jutarnju kavu. To traje bar pola sata. Dok ja srčem tu crnu tekućinu, supruga me informira o događajima kod nas, u svijetu, a najviše oko toga što se govori po društvenim mrežama. Ona ima nekih 200 prijatelj na glavnom web okupljalištu (ne podnosim to mjesto pa ga ne želim niti imenovati) i jedni drugima šalju razne članke o tome što tko kaže o ovoj situaciji. Na dnevnom redu su pretežno urote. Ima ih toliko da ti više nije jasno tko je urotnik, a tko je žrtva.
Da budem iskren, i nije baš tako: žrtva je u stvari uvijek ista, to jeste mi, obični narod. Iako i tu treba razlikovati; što si narod na nižem nivou, mislim s gospodarske i financijske uvjete, to si više žrtva. Problem je matematičke prirode: zakon velikih brojeva. Ako od puno ljudi uzmeš malo para, skupi se lijepa gomilica. Onim bogatima možeš uzeti više, ali ih je malo, a uz to znaju dobro sakriti njihovo bogatstvo pa često i ne znaš da su bogati. Dodatni problem je što oni imaju puno poznanstava, pa kreiraju lobije. Tako utječu (i potkupljuju, odnosno korumpiraju) one koji su na vlasti da ih ne bi dirali. Tako se zatvara vražji krug u čijem centru, tamo gdje je najgore, smo uvijek mi, obični i poslušni građani.
Gdje ja zaglavih? Problem je što kada moj mozak krene, ne zna se gdje će stići. Vratimo se na moj dnevni raspored. Prije ručka uobičajeno poduzmem jednu šetnju po mjestu. Živimo u malom naselju, nešto manje od 10 tisuća stanovnika, gdje ima puno parkova i zeleni površina gdje se može šetati bez straha da se sretne previše ljudi koji bi me mogli zaraziti. Pretežno srećem ljude koji su izveli psa van kuće da obavi svoje potrebe. To im je ujedno i isprika da se i sami malo izvedu van. Period je idealan za hodanje i boravak u prirodi. Proljeće je u punom jeku i natura je u punom buđenju i svom sjaju. Koji puta sjednem na klupu i slušam pjev ptičica po stablima. Nalazim da je to izuzetno opuštajuće. Često siđem s popločene staze i hodam po travi, ipak u cipelama. Dopada mi se mekoća terena koji se lagano ugiba pod mojim stopalima. Poslije ručka dremnem četvrt sata u fotelji, a zatim obavim dvije tri stvari koje treba napraviti u uredu. Ukupno, efektivno radim neka dva do tri sata na dan. Kada uzmem u obzir da mi daju pola plaće, ispadne da sam po satu rada bolje plaćen nego prije. Sve u svemu, stvari ne idu tako loše, ali moja podsvijest ne vidi trenutak kada ćemo se vratiti u normalni život i kada ću početi odlaziti svako jutro u ured. Da ne govorim o tome da mi najviše nedostaju poslovna putovanja: tjedan dana van kuće je odmarajuće za mene i za obitelj. Supruga me sve skupa dosta dobro podnosi, ali ne znam kada će je strpljenje izdati.
