Odmah se vidi kada netko nema iskustva s onim što radi. Čitam ja ovo stranicu zato što je ispala s jednog popisa, a ja držim do toga da tamo bude prisutna. Čitam da vidim što ovdje nije u redu i kako to popraviti. Prelazim očima preko redova i vidim da je ovo složio neki amater. Sve nešto općenito, a ni spomena o toma kada se događa, a čini mi se da nije određeno niti mjesto radnje. U biti pišem sam za sebe, ali to mi ne pomaže jer me memorija ne služi onako kako bih ja htio. Da li sam ovo pisao prije godinu dan ili jedno desetljeće unazad. To se mora popraviti. Potrebno je uvesti određene informacije koje će u budućnosti pomoći da se bolje shvati sama tema i koncept onoga što je autor, to jeste ja, htio izraziti.
Evo, da specificiram, bar otprilike vrijeme ova dva nova poglavlja. Danas je prvi dan kolovoza, božjeg ljeta 2021. godine. Sutra mi je rođendan. Hvala! Hvala svima na čestitkama. Sutra ću slaviti trinaestu obljetnicu mog 49. rođendana. Ako hoćete da znate pravi broj, morate malo uključiti mozak i baciti se na račun. To će vam dobro doći da vježbate vaš spiritualni dio. Mene to niti malo ne veseli. Supruga troši pare da me odvede na večeru (ja zarađujem, ona je kućanica, moram reći dobra). Na sreću, uspio sam je uvjeriti da mi više ne kupuje poklone: ništa me ne veseli od materijalnih stvari, a ne pouzdajem se da će kupiti knjigu koja će mi se dopasti. Kada mi čestitaju, uvijek izgovaraju iste riječi; kreativnost nije jača stvar mojih rođaka i prijatelja. Za kraj ovog novog dijela, da stranica ne bi bila previše suhoparna (dopada mi se ova riječ), evo i jedne fotografije iz moje bogate kolekcije.
Evo, da specificiram, bar otprilike vrijeme ova dva nova poglavlja. Danas je prvi dan kolovoza, božjeg ljeta 2021. godine. Sutra mi je rođendan. Hvala! Hvala svima na čestitkama. Sutra ću slaviti trinaestu obljetnicu mog 49. rođendana. Ako hoćete da znate pravi broj, morate malo uključiti mozak i baciti se na račun. To će vam dobro doći da vježbate vaš spiritualni dio. Mene to niti malo ne veseli. Supruga troši pare da me odvede na večeru (ja zarađujem, ona je kućanica, moram reći dobra). Na sreću, uspio sam je uvjeriti da mi više ne kupuje poklone: ništa me ne veseli od materijalnih stvari, a ne pouzdajem se da će kupiti knjigu koja će mi se dopasti. Kada mi čestitaju, uvijek izgovaraju iste riječi; kreativnost nije jača stvar mojih rođaka i prijatelja. Za kraj ovog novog dijela, da stranica ne bi bila previše suhoparna (dopada mi se ova riječ), evo i jedne fotografije iz moje bogate kolekcije.
Zadnji puta smo se čuli u listopadu protekle godine. Od tada je prošlo nešto više od 6 mjeseci. Reći da smo se čuli nije baš sasvim ispravno; bolje zvuči da sam ja komunicirao sam sa sobom. Kao što neki vode ljubav sami sa sobom, pogotovo muški dio stanovništva. Ako ste nakon ove dvije uvodne rečenice pomislili da skrećem prema malo uzbudljivijim temama, pogriješili ste. Ne može se odmah prijeći na srž, mora se napisati neki prolog, a kako je nivo moje inspiracije na današnji dan doista na niskom nivou, ispalo je ovako.
Prošlu nedjelju sam se pridružio jednoj grupi čudnih ljudi. Svi oni posjećuju neku vrstu budističkog hrama koji vode neki Japanci. Tamo izvode uobičajene azijatske tjelovježbe i bave se spiritualnim stvarima. Koliko sam uspio shvatiti iz njihovih pripovijetki, budući da nikada nisam bio u hramu, taj spiritualni dio se pretežno sastoji u izgovaranju mantri. Mantre su neka vrsta molitvi koje se ponavljaju sa svrhom da se izazove vibracija tijela i s time dobije povoljan učinak kako na samo fizički tijelo, tako i na dušu, hajde da je tako nazovemo. Najpoznatija mantra je izgovaranje sloga "om", koju pretpostavljam svi znamo. Poznajem jednu žensku osobu koja redovno, već nekoliko godina pohađa hram i ona me je pozvala da se pridružim skupini u njihovom spiritualnom pohodu po gradu.
Objasnili su mi da je svojedobno jedan poznati japanski učitelj pronašao 8 energetskih točaka u gradu. Obilazak tih osam točaka je postao neka vrsta hodočašća za članove hrama i navodno ima povoljan energetski učinak (puni spiritualne akumulatore) na one koji ga pohađaju. Krenuli smo oko 9 ujutro i pješke išli od jednog mjesta do drugog. Te energetske točke su predstavljene uglavnom sa stablima, ali se u jednom slučaju radi o zvoniku jedne crkve, a u drugom o krovu jedne druge crkve. Na svakoj točki se izgovaraju mantre. Svi sudionici su imali 6 stranica na kojima su iste bile zapisane (neki znaju samo male dijelove napamet). Negdje na polovini rituala se pjeva i jedna pjesma, na japanskom. To je jedina stvar kojoj sam uspio shvatiti značenje jer se ispod glavnog teksta nalazio i prijevod na engleski. Radi se o himni s kojom se slavi Buda. Same mantre se recitiraju prilično brzo i sastavljene su pretežno od slogova. Par puta sam pokušao da im se pridružim u recitiranju, ali se nisam previše iskazao. Krenuo bih relativno dobro, ali bih poslije izgubio koncentraciju i nit same mantre.
Pitao sam ih da li te mantre imaju neko značenje kako bi mi mogli objasniti o čemu se radi. Odgovor je bio da za nas nemaju nikakvo značenje, ali imaju za onoga kome se izgovaraju. Bilo je prilično naporno izvući neko objašnjenje o kome se radi, ali sam na kraju zaključio da se radi o nekom nadnaravnom bitku, nekoj vrsti boga. Ja sam im se pridružio iz radoznalosti, ali isto tako želeći provesti jednu nedjelju na drukčiji način. Često mi se dogodi da se dosađujem kod kuće, pa sam našao za poželjno da promijenim naviku i steknem jedno novo iskustvo. I na kraju mi nije bilo krivo. Propješačili smo nekih 30 kilometara. Vrijeme je bilo super; sunčano, ali relativno prohladno kako se to često događa u travnju. Šetnja nas je vodila kroz dijelove grada gdje nikada nisam prošao pa je to bila i odlična prilika da bolje upoznam sam grad. Ujutro, kada smo krenuli, pao je dogovor da ćemo se za ručak zaustaviti u nekom baru i pojesti nešto na brzinu. Na kraju je to ispalo iz plana i u toku cijelog dana sam pojeo samo jednu bananu koju sam sa sobom bio ponio.
Dvije riječi o sudionicima. Bilo nas je ukupno 6, ja uključen. Svi su u redu, simpatični, ali pomalo previše ozbiljni za moj ukus. Jedan od njih puno putuje pa mi je pokazao na smartphone http://kenyasafari.altervista.org/kenija/ fotografije i video s njegovog puta u Keniju i to je bio najzabavniji dio komunikacije. Ja volim pričati viceve, pa sam ih ispričao par, ali se nitko nije smijao pa sam ubrzo odustao od daljnjih pokušaja. Sve u svemu sam proveo ugodnu nedjelju.
Prošlu nedjelju sam se pridružio jednoj grupi čudnih ljudi. Svi oni posjećuju neku vrstu budističkog hrama koji vode neki Japanci. Tamo izvode uobičajene azijatske tjelovježbe i bave se spiritualnim stvarima. Koliko sam uspio shvatiti iz njihovih pripovijetki, budući da nikada nisam bio u hramu, taj spiritualni dio se pretežno sastoji u izgovaranju mantri. Mantre su neka vrsta molitvi koje se ponavljaju sa svrhom da se izazove vibracija tijela i s time dobije povoljan učinak kako na samo fizički tijelo, tako i na dušu, hajde da je tako nazovemo. Najpoznatija mantra je izgovaranje sloga "om", koju pretpostavljam svi znamo. Poznajem jednu žensku osobu koja redovno, već nekoliko godina pohađa hram i ona me je pozvala da se pridružim skupini u njihovom spiritualnom pohodu po gradu.
Objasnili su mi da je svojedobno jedan poznati japanski učitelj pronašao 8 energetskih točaka u gradu. Obilazak tih osam točaka je postao neka vrsta hodočašća za članove hrama i navodno ima povoljan energetski učinak (puni spiritualne akumulatore) na one koji ga pohađaju. Krenuli smo oko 9 ujutro i pješke išli od jednog mjesta do drugog. Te energetske točke su predstavljene uglavnom sa stablima, ali se u jednom slučaju radi o zvoniku jedne crkve, a u drugom o krovu jedne druge crkve. Na svakoj točki se izgovaraju mantre. Svi sudionici su imali 6 stranica na kojima su iste bile zapisane (neki znaju samo male dijelove napamet). Negdje na polovini rituala se pjeva i jedna pjesma, na japanskom. To je jedina stvar kojoj sam uspio shvatiti značenje jer se ispod glavnog teksta nalazio i prijevod na engleski. Radi se o himni s kojom se slavi Buda. Same mantre se recitiraju prilično brzo i sastavljene su pretežno od slogova. Par puta sam pokušao da im se pridružim u recitiranju, ali se nisam previše iskazao. Krenuo bih relativno dobro, ali bih poslije izgubio koncentraciju i nit same mantre.
Pitao sam ih da li te mantre imaju neko značenje kako bi mi mogli objasniti o čemu se radi. Odgovor je bio da za nas nemaju nikakvo značenje, ali imaju za onoga kome se izgovaraju. Bilo je prilično naporno izvući neko objašnjenje o kome se radi, ali sam na kraju zaključio da se radi o nekom nadnaravnom bitku, nekoj vrsti boga. Ja sam im se pridružio iz radoznalosti, ali isto tako želeći provesti jednu nedjelju na drukčiji način. Često mi se dogodi da se dosađujem kod kuće, pa sam našao za poželjno da promijenim naviku i steknem jedno novo iskustvo. I na kraju mi nije bilo krivo. Propješačili smo nekih 30 kilometara. Vrijeme je bilo super; sunčano, ali relativno prohladno kako se to često događa u travnju. Šetnja nas je vodila kroz dijelove grada gdje nikada nisam prošao pa je to bila i odlična prilika da bolje upoznam sam grad. Ujutro, kada smo krenuli, pao je dogovor da ćemo se za ručak zaustaviti u nekom baru i pojesti nešto na brzinu. Na kraju je to ispalo iz plana i u toku cijelog dana sam pojeo samo jednu bananu koju sam sa sobom bio ponio.
Dvije riječi o sudionicima. Bilo nas je ukupno 6, ja uključen. Svi su u redu, simpatični, ali pomalo previše ozbiljni za moj ukus. Jedan od njih puno putuje pa mi je pokazao na smartphone http://kenyasafari.altervista.org/kenija/ fotografije i video s njegovog puta u Keniju i to je bio najzabavniji dio komunikacije. Ja volim pričati viceve, pa sam ih ispričao par, ali se nitko nije smijao pa sam ubrzo odustao od daljnjih pokušaja. Sve u svemu sam proveo ugodnu nedjelju.
Postoji i nastavak ove pripovijetke. Ostao sam u kontaktu s ovim ljudima preko jedne prijateljice. Inspirator grupe je jedan japanski guru europskog podrijetla. Iselio se u Japan prije više od 20 godina. Govori japanski i postao je glavni u hramu u kojem boravi. Evo i malo trača. Bio je oženjen s Japankom i s njom ima dvoje djece. Razveli su se prije par godina zbog neslaganja karaktera. Kako on živi u inozemstvu, ulogu vodiča ima jedna gospođa od oko 50 godina. Ona je u bliskom kontaktu s njim i on joj daje uputstva kako voditi poučavanja. Ona ga dva puta godišnje posjećuje u hramu na Okinavi. Zadnji puta kada je bila u posjetu su se oženili. Upravo tako! Kratka japanska ceremonija i udružili su se do kraja života. Kada je on ovdje bio zadnji puta, pozvali su prijatelje na večeru. Tako su s poznanicima proslavili vjenčanje. Ja sam bio jedan od prisutnih. Nisam neki veliki prijatelj, pa čak niti poznanici, ali je moja družica u uskoj vezi sa slavljenicom. Tako je ovoj zadnjoj bilo neugodno da je pozove samu, pa sam ja bio u pratnji.
Hrana je bila dobra, ali se osjećao veliki manjak pića: za svakoga je bilo možda trećina čaše (male) vina. Oni su prilično tolerantni prema svemu, ali u jako malim količinama. Nakon obroka kratka molitva ispred oltara s Budom. Soba je bila ispunjena orijentalnim mirisima koji su se širili iz zapaljenih štapića. Nakon toga ples. Svim gostima je par dan prije bila zadana jedna pjesma na koju će plesati; sami pred svima. To je način da se čovjek oslobodi, da se ne osjeća neugodno i da pobjedi stid pred drugim ljudima. Vidjelo se svašta. Od pretencioznih, umjetničkih pokušaja koji su često bili pomalo smIješni, do vrlo dobrih izvedbi u kojima se vidjelo da plesač ima ritam u krvnim žilama. Najviše se dopao jedan debeli muškarac srednjih godina, s očitom tendencijom prema istom spolu. Izvanredno je plesao, kako to samo znaju punašne osobe, a njegove masne naslage skladno su pratile ritam glazbe koja je dolazila s gramofona.
Da budem iskren, od spiritualnih stvari nisam vidio ništa, bar u odnosu kako je definiram nešto. S druge strane upoznao sam neke doista simpatične i drage ljudi s kojima uspijevam naći teme potpuno van duhovne sfere, ali i unutar nje. Uz to nije loše vratiti se koji puta doma s čistom glavom, bez potrebe da se dan iza uzme aspirin. Provesti na drukčiji način jedno popodne, ili večer, je uvijek dobrodošlo.
Hrana je bila dobra, ali se osjećao veliki manjak pića: za svakoga je bilo možda trećina čaše (male) vina. Oni su prilično tolerantni prema svemu, ali u jako malim količinama. Nakon obroka kratka molitva ispred oltara s Budom. Soba je bila ispunjena orijentalnim mirisima koji su se širili iz zapaljenih štapića. Nakon toga ples. Svim gostima je par dan prije bila zadana jedna pjesma na koju će plesati; sami pred svima. To je način da se čovjek oslobodi, da se ne osjeća neugodno i da pobjedi stid pred drugim ljudima. Vidjelo se svašta. Od pretencioznih, umjetničkih pokušaja koji su često bili pomalo smIješni, do vrlo dobrih izvedbi u kojima se vidjelo da plesač ima ritam u krvnim žilama. Najviše se dopao jedan debeli muškarac srednjih godina, s očitom tendencijom prema istom spolu. Izvanredno je plesao, kako to samo znaju punašne osobe, a njegove masne naslage skladno su pratile ritam glazbe koja je dolazila s gramofona.
Da budem iskren, od spiritualnih stvari nisam vidio ništa, bar u odnosu kako je definiram nešto. S druge strane upoznao sam neke doista simpatične i drage ljudi s kojima uspijevam naći teme potpuno van duhovne sfere, ali i unutar nje. Uz to nije loše vratiti se koji puta doma s čistom glavom, bez potrebe da se dan iza uzme aspirin. Provesti na drukčiji način jedno popodne, ili večer, je uvijek dobrodošlo.
