Nećete vjerovati, ali i ja sam nekada bio mlad. A što sam radio u ta vremena, netko će znatiželjno upitati? Puno toga! Moj interesni krug je bio jako veliki i kretao se od književnosti, sporta, naganjanja curica, pohađanja izviđača, a u neko doba se probudio i moj interes za spiritualnost i hermetizam. Prvo sam počeo vježbati jogu. U knjizi koju sam kupio da bih imao neku početnu točku, bilo je i poglavlje o meditaciji, pa sam se oprobao i u tome. Moj interes je bio ograničen na kraći ili duži period; nakon početnog zanosa i strasti prema novom argumentu, počela bi se javljati dosada, pa je tako puno mojih aktivnosti bilo privremeno. Iako mi je na kraju od svega nešto ostalo, ako ništa drugo onda bar kao opća kultura o temi s kojom sam se bavio.
Prije par tjedana moja draga me je upitala da li bi s njom otišao na jedan kurs meditacije koje se održava jedne nedjelje u svibnju. Onako neodgovorno sam dao pozitivan odgovor. Nisam nikada prisustvovao tako nečem, pa će to biti novo iskustvo. Često mi se dogodi da cijelu nedjelju provedem doma buljeći u televizor, ili u najboljem slučaju čitajući neku knjigu; na kraju ispadne potpuno nekoristan i dosadan dan. Ovako ću bar izaći van kuće. Kada je stigla ta nedjelja, ispostavilo se da je moja odluka bila dobra jer je vani bilo hladno i kišovito; jedan moj prijatelj bi rekao da ni peti mjesec nije ono što je nekada bio. Probudio sam se kao i inače, radnim danom, malo prije 8. Kurs je počinjao u 9 i pol, kako i ja počinjem raditi. Završetak u 5 i pol popodne; za mene je to odgovaralo radnom danu, kada idem u ured. Izgubio sam gotovo 20 minuta da bih pronašao slobodno mjesto za parkiranje. Stigli smo s malim zakašnjenjem, ali ni drugi nisu bili puno točniji.
Kurs je besplatan, ali je na njihovom Internet situ savjetovano da se dobrovoljno priloži 100 kuna po osobi: trebaju platiti najam za prostor gdje se održava tečaj. Na ulazu u stan koji je namijenjen za ove prilike, prvo se plati. Malo me je smetala ta kontradikcija između besplatno i predloženi dobrovoljni doprinos, ali sam prešao preko toga; odlučio sam da si ne pokvarim dan. Presvukao sam se u trenirku da bih bio komotniji u toku meditacije. Prostorije gdje smo se na kraju svi okupili je bila prilično velika nekih 7 puta 5 metara. Na raspolaganju su bile male strunjače koje smo jednakomjerno raspodijelili po podu. Svi smo sjeli na pod, osim maestra, koji je sjedio u stolici. Ima 70 godina i prilično je punašan. Popodne sam se i ja premjestio u stolicu, jer nisam naviknut sjediti na podu, pogotovo ne s prekriženim nogama. Većina prisutnih je sjedila naizgled udobno. Na kraju se ispostavilo da gotovo svi pohađaju neki tečaj klasične joge, ili su upravo učitelji joge. Našao sam se u lijepom društvu.
Ukupno nas je bilo negdje oko 15 osoba: većina su žene i samo nas tri muška. Kreće se s uvodom gdje se objašnjava cilj ovog početnog tečaja meditacije, namijenjenog pretežno početnicima. Predstavljanje sudionika je potrajalo gotovo sat vremena: ljudi obožavaju govoriti sami o sebi. Meni je bilo dovoljno 30 sekundi, ali je moja družica iskoristila i ostatak onog vremena koje sam ja uštedio. Da ne bi bilo nesporazuma, maestro je bio budista, pa je tako i meditacija bila tog tipa. Nakon toga smo prešli na prvu meditaciju dinamičkog tipa: hoda se i koncentrira se na određene trenutke kada stopalo dotakne pod i kada se peta stopala odvoji od poda. Zatim smo prešli na sjedeću meditaciju gdje je cilj koncentriranje na disanje i fenomene koje ono izaziva: širenje i stiskanje grudnog koša, ulaz hladnog zraka kroz nozdrve i izlaz toplog zraka koji se može opažati na dijelu između nosa i usana (tamo gdje muškima, a i ponekoj ženskoj, rastu brkovi).
Prije par tjedana moja draga me je upitala da li bi s njom otišao na jedan kurs meditacije koje se održava jedne nedjelje u svibnju. Onako neodgovorno sam dao pozitivan odgovor. Nisam nikada prisustvovao tako nečem, pa će to biti novo iskustvo. Često mi se dogodi da cijelu nedjelju provedem doma buljeći u televizor, ili u najboljem slučaju čitajući neku knjigu; na kraju ispadne potpuno nekoristan i dosadan dan. Ovako ću bar izaći van kuće. Kada je stigla ta nedjelja, ispostavilo se da je moja odluka bila dobra jer je vani bilo hladno i kišovito; jedan moj prijatelj bi rekao da ni peti mjesec nije ono što je nekada bio. Probudio sam se kao i inače, radnim danom, malo prije 8. Kurs je počinjao u 9 i pol, kako i ja počinjem raditi. Završetak u 5 i pol popodne; za mene je to odgovaralo radnom danu, kada idem u ured. Izgubio sam gotovo 20 minuta da bih pronašao slobodno mjesto za parkiranje. Stigli smo s malim zakašnjenjem, ali ni drugi nisu bili puno točniji.
Kurs je besplatan, ali je na njihovom Internet situ savjetovano da se dobrovoljno priloži 100 kuna po osobi: trebaju platiti najam za prostor gdje se održava tečaj. Na ulazu u stan koji je namijenjen za ove prilike, prvo se plati. Malo me je smetala ta kontradikcija između besplatno i predloženi dobrovoljni doprinos, ali sam prešao preko toga; odlučio sam da si ne pokvarim dan. Presvukao sam se u trenirku da bih bio komotniji u toku meditacije. Prostorije gdje smo se na kraju svi okupili je bila prilično velika nekih 7 puta 5 metara. Na raspolaganju su bile male strunjače koje smo jednakomjerno raspodijelili po podu. Svi smo sjeli na pod, osim maestra, koji je sjedio u stolici. Ima 70 godina i prilično je punašan. Popodne sam se i ja premjestio u stolicu, jer nisam naviknut sjediti na podu, pogotovo ne s prekriženim nogama. Većina prisutnih je sjedila naizgled udobno. Na kraju se ispostavilo da gotovo svi pohađaju neki tečaj klasične joge, ili su upravo učitelji joge. Našao sam se u lijepom društvu.
Ukupno nas je bilo negdje oko 15 osoba: većina su žene i samo nas tri muška. Kreće se s uvodom gdje se objašnjava cilj ovog početnog tečaja meditacije, namijenjenog pretežno početnicima. Predstavljanje sudionika je potrajalo gotovo sat vremena: ljudi obožavaju govoriti sami o sebi. Meni je bilo dovoljno 30 sekundi, ali je moja družica iskoristila i ostatak onog vremena koje sam ja uštedio. Da ne bi bilo nesporazuma, maestro je bio budista, pa je tako i meditacija bila tog tipa. Nakon toga smo prešli na prvu meditaciju dinamičkog tipa: hoda se i koncentrira se na određene trenutke kada stopalo dotakne pod i kada se peta stopala odvoji od poda. Zatim smo prešli na sjedeću meditaciju gdje je cilj koncentriranje na disanje i fenomene koje ono izaziva: širenje i stiskanje grudnog koša, ulaz hladnog zraka kroz nozdrve i izlaz toplog zraka koji se može opažati na dijelu između nosa i usana (tamo gdje muškima, a i ponekoj ženskoj, rastu brkovi).
Nakon nekih sat vremena vježbanja, uslijedila je pauza za ručak. Svi sudionici su bili pozvani da ponesu hranu sa sobom, da se zajedno jede i da se sama hrana dijeli. Uz to se je preporučilo i da se jede u tišini. Mi muški smo se toga dosta dobro pridržavali, ali su gospođe i gospođice bile malo manje disciplinirane pa je maestro morao dva puta intervenirati jer je izgledalo kao da je to neki golubinjak. Popodne opet malo razgovora, pitanja i odgovori, iznošenje iskustava, prepričavanje nekih budističkih tekstova sa strane našeg učitelja i još jedna meditacija vezana za disanje, ali malo složenija od one jutarnje. Na kraju svega svi smo dobili budistički blagoslov i jednu od onih narukvica od konca koja se nosi dok se ne potroši i predstavlja, tako nam je bilo rečeno, neku vrstu spiritualne zaštite.
Koliko je ovo sve meni bilo korisno? Na stranu materijal za ovaj članak, svidjelo mi se to što sam vidio puno novih ljudi i čuo njihove probleme. Što se same tehnike meditacije tiče, nisam naučio ništa novoga, osim jednog izraza koji nisam poznavao: papanća. Riječ je na jeziku pali, na kojem je većina starih budističkih tekstova i nije je lako prevesti: rekao bih da se radi o nekom mentalnom kaosu, spiritualnoj smetnji. Odnosno, dok bi se trebalo misliti na jednu stvar, u glavu dođe neka druga. Na primjer, papanća je kada mi u toku meditacije, dok bi trebao biti koncentriran na disanje, dođe pomisao da bi možda unatoč lošem i kišovitom vremenu bilo zabavnije da sam otišao na nogometnu utakmicu, nego da ovdje sjedim i stenjem. Cilj meditacije, uz ostalo, jeste eliminirati ovaj cerebralni šum. Jezični pojam mi je bio nov, ali njegovo stvarno značenje sam dobro poznavao, iz osobnog iskustva.
Pred kraj tečaja, maestro je odgovarao na pitanja. Ja sam se duboko zamislio oko papanće, koja je prikazana kao nešto štetno što čini da se loše osjećamo. Razmišljajući o problemu, u glavu su mi došle razne hipoteze, pa sam na kraju odlučio postaviti pitanje učitelju. Otprilike sam rekao da je papanća dio našeg genetskog nasljedstva, dio nas samih. Mi smo svi rezultat evolucijskog procesa, kako onog fizičkog, tako i onog psihičkog. Nauka o evoluciji nas uči tome da jedinke koje su bolje prilagođene okolišu idu naprijed i razvijaju se. Kako se i u starim tekstovima govori o ovom psihičkom šumu, znači da on od uvijek postoji i da nije negativni rezultat razvoja ove naše civilizacije. Zato sam upita, da li je moguća da je nama ta papanća u stvari potrebna? Čak sam naveo i zašto: odvlači nam pažnju od nekih problema koji bi nas mogli neugodno pogoditi i sličnih stvari. Čini mi se da je maestro ostao iznenađen s ovom pretpostavkom i rekao bih da o tome nije prije nikada razmišljao. Na kraju je rekao par nepovezanih rečenica u vezi s argumentom, ali u biti nije predložio nikakav prihvatljiv odgovor na moju pretpostavku.
