Bosna ponosna

Dugo, toplo ljeto. Bio je to naslov famozne, u to vrijeme (krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih proteklog milenija), televizijske serije. Ljubavi tinejdžera, sukobi s roditeljima i tako dalje, to je ono malo što mi je ostalo u memoriji. Ima sam, ne znam točno, 13-14 godina. Ostalo mi je u sjećanju da su u njoj glumili Ryan O'Neal i Mia Farrow koji su nakon toga postali dosta poznati glumci. Još jedna stvar koja mi je ostala u sjećanju jeste da je Mia Farrow, koja se u seriji zvala Alison, nosila knjige povezane s jednim pasom (nije imala školsku torbu) i nosila ih je ispred sebe, oslonjene na obje ruke. To je odmah ušlo u modu kod cura u školi. Jedna od njih se zvala Nada i bila je osobito ružna i debela. Kako se u tim godinama zloća lako ispoljava, zvali smo je Alison u drugom stanju. U zezanciji smo joj govorili da zavežljaj ne mora držati u rukama nego da je dovoljno da ga osloni na trbuh, toliko je bila debela.
Kada ja krenem, ne znam stati. Počeo sam želeći se osvrnuti na godišnji odmor prošlog ljeta a završio sam sa sjećanjem iz djetinjstva; valjda tako dolazi s godinama. Od početka: bili smo pozvani na par dan kod prijatelja koji imaju vikendicu u Lici, baš unutar samog nacionalnog parka Plitvička Jezera. Ne tamo gdje idu posjetioci, nego malo vani, jer je područje parka, iz razloga zaštite prirode, puno šire od onog koje se komercijalno iskorištava. Proveli smo kod njih par dana, nakon čega smo odlučili napraviti jedan izlet po Bosni. Oni se nalaze na nekih 30 km od bosanske granice, pa nam je to nekako izgledalo usput, a niti supruga ni ja nismo tamo bili desetljećima.
Tako nas je put vodio preko Bihaća i zatim Mrkonjić Grada, gdje smo se zaustavili na Balkani, odmaralištu i kupalištu (umjetno jezero) tamošnjih stanovnika. Kako je bilo vrijeme ručka, odlučili smo prezalogajiti nešto u restoranu koji se tamo nalazi. Ne sjećam se posebno hrane koju smo jeli, znači nije bilo ništa posebno dobro, ali ni loše. I račun je bio u redu, puno niži nego što bi bio na sličnom mjestu u Hrvatskoj. Jedino što pamtim je konobar. U početku, u toku narudžbe, sve je bilo u redu, a onda je iznenada promijenio ponašanje i postao gotovo neuljudan. Jedino što mi pada na pamet jeste da je shvatio da smo hrvati, koje on, ako je moja teorija točna, ne podnosi. Pretpostavljam da je musliman, jer je govorio prilično hrvatski s bosanskim akcentom, a ne srpski, koji je tamo većinski jezik.
Lagano pogođeni ovim događajem, da se razumijemo, nitko nije poginuo, nastavili smo za Jajce, ili kako ga ja od milja zovem, Mudenburg. Pozicija gradića, meni se čini jako mali, je jako komotna. Skrene se s državne ceste i nakon 200 metara si u centru. Na 5 minuta hoda je sve ono što se ima za vidjeti. Prije svega vodopad. Vidio sam i ljepših i impozantnijih, ali u centru grada ne. Oduzmite Jajcu ovu ljepotu i ne bi mnogo ostalo. Ovako je vrijedan posjete. U centru je i lijepi park, a odmah kraj njega i muzej zasjedanja AVNOJ-a. Nad gradom dominira srednjovjekovna tvrđava s koje se pruža lijepi panoramski pogled. Iako smo malo prije ručali, nisam mogao propustiti priliku da pojedem jedan pravi burek. Nastavljamo prema Sarajevu s kratkim odmorom u jednom baru pokraj rijeke. Vruće je i jedno hladno pivo se nikome ne može odbiti.

U Sarajevu smo prespavali dvije večeri. Grad nudi velik broj interesantnih turističkih meta pa nema smisla samo proći kroz njega. Gore, dole po Baš Čaršiji i uz Miljacku, u razgledanju religioznih hramova, od sve tri vjere prisutne u gradu i ostalih znamenitosti. Probavanje bosanskih prehrambenih specijaliteta i slastica. Najviše su mi se svidjele hurmašice i maslenica. Kulturološki gledano, grad je izuzetno bogat i različit od drugih u nekim aspektima, pa imam osjećaj da strani turisti ostanu otvorenih usta nakon što su proveli 2 sata u Sarajevu. Čini ti se da se istovremeno nalaziš i u Beču (ja ne mogu daleko od austrijskog glavnog grada) i u Istanbulu. Istina, natpisi na njemačkom su rijetki, ali su oni na turskom gotovo dominantni.

Pravac Mostar, zadnje mjesto koje smo planirali posjetiti. Ali prije nego smo tamo stigli, nismo se mogli ne zaustaviti u predjelu Jablanice na, tako kažu, najboljoj janjetini na svijetu. Meni je bila dobra, ali nisam veliki ljubitelj; ćevap je ipak ćevap, a i burek je više po mom ukusu. U Mostaru smo prespavali jedno večer, ali smo uspjeli prošetati po cijelom gradu, s obje strane rijeke i naravno preko kamenog mosta, onog novog. Imao sam dojam da je grad prepun turista, a to se vidjelo i po cijenama koje su znatno više nego u Sarajevu. Svih tih dana, dominantan čimbenik je bila vrućina, ali zadnji dan, na dugom putu prema doma, kiša nas je pratila po cijelom putu kroz Dalmaciju (vraćali smo se po novom autoputu). Na kraju sam bio toliko umoran od vožnje, da smo se zaustavili kod prijatelja u Lici, onih od kojih smo krenuli na putovanje. Ljubezno su nas ponudili da prespavamo tu noć kod njih, što smo mi objeručke prihvatili. Sutradan smo krenuli jako rano i uspjeli na kraju doći i na posao u uobičajeno vrijeme. Danas, dok ovo pišem, vani je hladno i pada kiša, pa je ugodno ponoviti sjećanja na proteklo, dugo i toplo ljeto.